Fascinantan mi je segment našeg društva u kojem svatko želi uspjeti, ali ne želi uspjeh nekoga drugog. Svi ljudi koji su malo imućniji obavezno su stavljeni pod ratne profitere, bez obzira bili oni to ili ne.
Svi oni koji mogu priuštiti sebi najnovije auto imaju neku manu, neka mana im se mora pronaći, dok ovim, koji nemaju za toga, ništa ne fali. Oni su bez mane. Zašto? Zato što nemaju viška prihoda. Tako u krug. Ne želim generalizirat, ali u većini slučajeva je to tako. Barem po svim pričama kojih sam se ja osobno naslušala.
Čovjek u današnje vrijeme ne smije biti uspješan, jer će mu se pronaći dlaka u jajetu. Čovjek koji ima novaca ne smije imati uspješnu djecu, jer im može sve već priuštiti. I baš toj djeci je sve dopušteno i sve servirano na tanjuru. I toj djeci se plaćaju fakulteti, dobivaju posao preko veze, itd. Nadam se da će nekada uskoro doći vrijeme kada se napokon više neće pričati tko je na poslu preko veze, a tko nije. Iskreno mi je te priče preko glave. Jer budimo realno, skoro pa svi su preko veze. Preko veze su zaposleni i ljudi koji su taj posao zaslužili, ali ih je netko morao pogurati. Živimo u takvom društvu već 20 godina i sumnjam da bi naše kukanje oko te situacije išta moglo promijenit i u idućih 20.
U posljednje vrijeme razmišljam puno o tim ”položajima” u društvu. Naime poznajem jednu situaciju gdje otac ima novaca, opće poznata stvar, a kćer imala sve petice kroz osnovnu i gimnaziju, upala na težak fakultet i sada rješava sve u roku. Hoćemo li za nju reći da je tata to sve sredio? Hoćemo li zato reći i nijekati visoku inteligenciju te djevojke? Hoćemo li odmah presuditi samo zato što njoj otac može priuštiti najnoviji mobitel, a drugima ‘pak ne može?
Ja ne kažem, postoje ljudi koji itekako podmazuju svoju djecu. Postoje, ali nisu svi takvi, iako ih se stavlja u isti koš. Zanima me kada će doći vrijeme kada ćemo gledati u svoj vrt, saditi svoje krumpire, bez da tuđe okopavamo. Tuđe smilje sadimo, a naše zaraslo. Jer se ne bavimo svojim životima, dok o drugima znamo sve.
Svi mi da imamo viška novaca pomagali bi svojoj djeci. Kada bi dijete zaželjelo novi mobitel, mi si to možemo priuštit, naravno da ćemo mu ga kupit, nemojmo se lagati. Ako imamo vezu za neki posao, a dijete nam na birou 5 godina, svi bi mi zaposlili svoje dijete preko veze. Bavimo se tuđim životima iz čiste zavisti, jer neki možda imaju ono što bih ja, ali ja to ne mogu imati. Međutim ne vidimo zdravlje i ne dišemo zrak.
Mi kao da plutamo mareći o svemu osim o nama samima, a baš o sebi i svojoj obitelji bi trebali brinuti. I poticati što je dobro, koriti što nije, ali o nečemu o čemu nismo dovoljno informirani nemamo što pričati. Kao da je u ljudskom mozgu zapisano pravilo da treba ogovarati sve ono što nam je nepoznato. Jer što je nepoznato nama, to ne valja i tako u nedogled.
Baš nedavno sam svjedočila situaciji u kojoj izlazim sa koncerta jednog mladog benda, izlazim i čujem dvije žene kako pri izlasku sa samog koncerta komentiraju. Jedna gospođa je rekla kako su divni, druga samo dodaje kako od toga nema hljeba. Zapitala sam se odakle nam ova navika da u svemu tražimo negativu. Odakle nam ova navika da sve dobro mora imati lošu stranu? Odakle nam više rječnik riječi koje poklapaju sve dobro što se napravi? Odakle nam više mjesta u srcu da ono gori od ljubomore, umjesto da gori od ljubavi? Od ljubavi što je moj sugrađanin uspio, ovako ili onako.
Ako je uspio na crno, dočekat će ga. Ako nije, blago njemu. U svakom živom mogućem slučaju to nije moja stvar.
Pomirimo se napokon sa činjenicom da i dobro postoji. Pomirimo se sa sobom i sa svojim (ne)uspjesima.
Pomirimo se za bolje sutra, koje nadam se uskoro dolazi.
Ana Mikulić/Vrisak.info
