Nakon što su u multietničkoj Bosni i Hercegovini, kako to nalažu dobri komšijski običaji, prije dva tjedna muslimani, pravoslavni i ostali, katolicima čestitali Uskrs, sada je stigla nova “čestitka” koja to nije, ali daje itekako materijala za razmišljanje.
Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik
Na Treću uskrsnu nedjelju, 18. travnja, pojedini su mediji u BiH (a i šire) slavodobitno objavili kako je “bratić kardinala Vinka Puljića prešao na islam” i “odabrao ime Emir”.
Informacija o ovomu, koju su bizarni mediji – jer se drugačije i ne može reći za one koji bez ikakve provjere objavljuju ovako nešto – nije došla od nekih “besposlenih baba”, nego od džemata Kalibunar u Travniku. Kako su prenijeli isti mediji, objavio ju je na Facebook stranici džemata, i na svom profilu, imam Aljo ef. Cikotić. Naveo je da su “petog dana ramazana bili počašćeni prelaskom na islam dvije osobe koje je Allah uputio”. Jedna je izvjesna Antonija koja je uzela ime Ajša, a druga je “kardinalov bratić” Danko Puljić.
No, kako to prečesto biva na ovdašnjim prostorima, istina nije ono što je istinoliko, nego ono što se podudara sa stvarnošću. A stvarnost govori o nečemu sasvim drugom.
Zašto intimu iznositi u javnost?
U prvom redu, u demokratskim društvima “svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijedi ili uvjerenja i slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijest ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima”, kako se kaže u Čl. 18 Opće deklaracija o ljudskim pravima. Što znači da i Danko, i Antonija, i Mehmed, i Jovo… i tko god, smiju promijeniti vjeroispovijest a da ih za to nitko ne označi otpadnicima ili ne zahtijeva smrtnu kaznu (kamenovanjem) kako se to može vidjeti u (nekim) islamskim državama. Taj bi čin zapravo trebalo vrjednovati kao nešto intimne naravi za što odgovara samo i jedino dotična osoba. Poglavito, što ta ista osoba može već sutradan promijeniti svoje uvjerenje, a sve na istim civilizacijskim principima.
Zbog toga se postavlja pitanje zašto bi jedan takav događaj uopće trebalo pompozno posredovati javnosti, osobito jer, u konkretnom slučaju, nije riječ o javnoj “ličnosti” nego o potpunom “anonimcu” (a dat ćemo i naznaku o kakvom)?
Jedino što se može zdravorazumski ustvrditi jest senzacionalizam i trijumfalizam koji je ponio uvaženoga efendiju Alju, a “prirodno” su ga dočekali mediji koji žive od takve – profesionalno komunikološki kazano – bijede. Je li u toj storiji efendija obični, kako se u Bosni veli, blećak ili perfidna osoba željna dokazati kako je islam nadmoćan u odnosu na kršćanstvo, to bi trebale provjeriti ponajprije strukture u Islamskoj zajednici BiH koje su ga postavile na to mjesto.
Provjeru takvoga nečega zahtijeva dinamika (su)života u ovoj zemlji gdje se dobrano mora voditi računa i o religioznom i o nacionalnom, jer smo odviše puno puta svjedočili problemima i nevoljama koji nastaju na toj podlozi.
Blećak i namazani?
No, zašto je efendija Cikotić možda uistinu obični blećak – što ga opet nimalo ne opravdava – moglo bi se naslutiti ako se vidi tko je zapravo “kardinalov bratić” Danko.
O njemu bi zasigurno puno više mogle kazati službe čiji je to posao, ali ponešto mogu na osnovu iskustva reći i pojedini svećenici u Sarajevu. Naime, dotični je osobenjak u doba “korone” obilazio župne urede i institucije Katoličke Crkve tražeći humanitarnu pomoć. Konkretno, bio je kod župnika na Stupu koji mu je iz župnoga Caritasa dao što je u tom trenutku imao. Sve što je dobio, Danko je uredno odnio do svoga kombija te začuđenom župniku, koji ga je pitao kako to da traži pomoć a vozi auto od barem 10 000 maraka, “objasnio” da nije njegov nego “kumov”. Na pitanje da pokaže prometnu rekao je kako nema jer je “na brzinu” uzeo vozilo… A prethodno je već dobio hranu u HKO Kruh Sv. Ante, te se uputio u Caritas Vrhbosanske nadbiskupije.
Prema svim realnim pokazateljima, “bratić” je – što narod kaže – tip “namazan” svim bojama. I ne bi začudilo da je “prelazak na islam” dio njegovih kalkulacija.
A s obzirom da se za prelazak na islam ne predviđa nikakvo određeno vremensko razdoblje, nego se osoba samo treba “upoznati” s islamskim “učenjem, vjerovanjem i obredima i prihvati ga dragovoljno” izgovarajući “šehadet” (da je samo Allah Bog i da je Muhammed njegov poslanik), očito je kako se za nekoga, ponašanja i uzusa kakve je očitovao novopečeni Emir, može realno pretpostaviti, da je potpuno nevažno.
Što bi se, onda, zbilja moglo podvesti pod ono što su već mnogi opisali: “Nit su oni što dobili, nit smo mi što izgubili.”
Treba tužiti klevetnike
Jedino tko u ovoj priči gubi jest Bosna (a podrazumijeva se i Hercegovina). Jer ovakve nebuloze instantno uzbuđuju duhove – što se može vidjeti po komentarima, i odmažu istinskom suživotu koje mnogi ljudi svih religijskih i nacionalnih predznaka, praktično žive. A bez ikakve se patetike može kazati kako je vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić jedna od ikona toga bosanskoga načina življenja svoga, uvažavanja tuđega i ljubavi prema ovoj zemlji. Kao takav očito biva trn u oku onima koji bi BiH željeli vidjeti rasturenu, jedno-nacionaliziranu ili možda islamiziranu. Zbog toga su ovu lažnu vijest prenijeli i ne samo pojedini bošnjački mediji nego i oni koji se prokazuju “ultrahrvatskima” (dok se urednik jednoga takvog bez ikakvih skrupula fotografira s osobom koja na glavi nosi četničku kokardu).
Zaključno kazano, zanimljivo bi bilo vidjeti:
– kako bi bh. sudstvo reagiralo kada bi vrhbosanski nadbiskup tužio one koju su ovom klevetom oblatili njegovo i ime njegove obitelji (kleveta je u BiH dekriminalizirana – ne može se zbog nje otići u zatvor, ali se može platiti novčana kazna, koju bi nadbiskup mogao dati Caritasu);
– kako bi reagirala javnost da je netko iz Katoličke Crkve odaslao lažnu vijest da je postao katolikom “bratić” reisu-l-uleme;
– kakvi bi komentari bili da Danko “sutradan” odluči opet biti “katolik”…
– kako će reagirati Islamska zajednica s obzirom da efendija Aljo Cikotić nije privatna osoba nego dio strukture koja ga je postavila na to mjesto – drugim riječima, hoće li biti sankcija, neovisno o prezimena (i činjenici da je rođeni brat ministra Selme, kako su mnogi primijetili)?
Mnogi su mediji prenijeli demanti Vrhbosanske nadbiskupije o cijelom slučaju, ali hoće li itko osjetiti potrebu vrhbosanskom nadbiskupu uputiti javnu ispriku?
Bilo kako bilo, svjedočili smo primjeru suživota koji to nije, i nikada neće biti… i zato se ovakvo nešto više nikada ne bi ni trebalo pojaviti u Bosni i Hercegovini.
Vrisak.info
Kako ocekivati ispriku od onih gdje su primitivizam, bahatost i netolerantnost na vrhuncu prvog vala…?