Pismo koje je datirano 15. svibnja 2020. prenosimo u cijelosti s portala Nedjelja.ba:
Uzoriti Kardinale, ljubazno molim da primite pismo koje Vam pišem s osjećajem obveze i silnog poštovanja. Dragocjena i draga gospođa Alemka Markotić posredovala mi je vašu adresu elektroničke pošte i ja evo jurim tipkovnicom kako bi moje riječi što prije došle do vas.
Moja se obveza da vam pišem ogleda s jedne strane u osobitim okolnostima uoči mise koja je najavljena za podne sutrašnjeg dana i mojih obiteljskih činjenica koje ovo pismo čine ne samo mojom već i obiteljskom obvezom. Nastojim smireno razumjeti ostrašćene reakcije i napade na vas, nastojim osobito razumjeti i napade koje dolaze s američke i izraelske strane odnosno one Svjetskog židovskog Kongresa. Ipak osim politikanstva u njima ne vidim nikakvog odgovornog odnosa prema žrtvama s bilo koje strane.
Fraze o antifašizmu posljednje su što mogu prihvatiti osobito jer sam dio obitelji u kojoj je petoro članova tragično okončalo život u logoru Jasenovac. Godinama se klonim ispraznih rituala koji s poštovanjem žrtava nemaju ništa i posve sam uvjeren u vaše plemenito nastojanje da se žrtva kao takva štuje mimo ideoloških i inih fraza i da se kultura poštovanja nedužno i bez suda likvidiranih učini istinitom i daleko od prakse koja je itekako vladala prostorima bivše države pa se onda kao svaka laž pokazala okvirom za nove mržnje.
Nema te mise za pokojnike koja se može svesti na parolu ili politički slogan i ja u ime svojih ubijenih Ljubice Spitzer i Rutice Spitzer (12 godina), te Blanke, Oskara i Egona Jelineka (službeno evidentiranih na popisu žrtava logora Jasenovac) vama, uzoriti Kardinale, izražavam poštovanje, povjerenje i srdačnu zahvalnost za vaše časno držanje u okolnostima hajke.
Kao rođeni Zagrepčanin nebrojeno sam puta bio u Bosni, također i u Sarajevu za koje me vežu uspomene iz teškog ratnog vremena kad sam s grupom entuzijasta činio sve što je bilo moguće da se naša solidarnost s ljudima u opkoljenom gradu iskaže na uvjerljiv način. O tome postoje svjedočanstva ljudi i u Zagrebu i u Sarajevu. Ne manje solidarizirao sam se patnjom i stradanjima naroda Srebrenice o čemu također postoje svjedočanstva.
Utoliko mi teže pada atmosfera koja govori o tome koliko i kako dugo povijest traje na tlu krvlju natopljene Bosne. Uz svo razumijevanje i otvorenost prema kulturi dijaloga, spremnost da saslušam drugo mišljenje ne mogu i ne smijem dozvoliti da se žrtve poput mojih obiteljskih koriste za prizemne i nečasne motive te napade na vas. Upravo suprotno i upravo u nastojanju da se mržnja nadiđe a istina oslobodi ljude ja vam pišem u ime ubijenih kojima je Jasenovački logor bio posljednje počivalište. Činjenica da sam dio obiteljskog kruga takvih žrtava ne daje mi osobito pravo. U tome nema mojih zasluga ali ima obveze. Čast ubijenih i njihovo dostojanstvo dužnost mi je braniti ustrajući i braneći vas.
Ne, nije istina da su moji Ljubica i Rutica Spitzer, Oskar, Blanka i Egon Jelinek bili ili mogu biti razlog za brutalne uvrede i napade na vas. Posve sam siguran da biti na vašoj strani znači braniti njihovo dostojanstvo i njihovu nedužnost. Posve sam siguran da vjerujući vama ja činim ono što njihovom životu daje istinski smisao. Zaustaviti krugove zla i mržnje moguće je ljubavlju i vjerom pa vas uzoriti Kardinale svim srcem molim da ovo kratko pismo primite na takvom tragu.
Dragi je Bog svjedok i on je iznad svake profanosti te se u toj vjeri uzdajem da će vam ovo pismo doći što je prije moguće
S dubokim poštovanjem Vladimir Bogdanić.
Vrisak.info
