Jugokomunisti su na razne načine ubili njih 38. U strahu od likvidacija i progona 131 novinar se iselio. Čak ih je 100 dobilo doživotnu zabranu pisanja. Zanimanje je promijenilo 45 novinara. Samo je 27-orici dopušteno nastaviti obavljati svoj posao, ali pod njihovim strogim nadzorom.
Ovo je krvava povijest hrvatskoga novinarstva na početku »oslobođenja« koje je žestoko zapljusnulo i gimnazijalku Smiljanu Rendić. Bila je tada u katoličkom pokretu »Domagoj«. Jedinoj među 450 učenica splitske ženske realne gimnazije zabranjen joj je upis u sljedeću godinu, a onu prošlu morala je ponavljati iako ju je završila odličnim uspjehom. Jednostavno joj nisu priznali svjedodžbu. Majci joj je 1948. oduzet stan pa je s njom morala u podstanarstvo sastavljeno od jedne sobice. A otac, poznati radićevac kojemu su jugoslavenski žandari više puta prebili rebra, gledao ih je s nebesa.
Naoko nezaštićena Smiljana je tako stupila u grubi novostvoreni svijet. Snalazila se kako je znala i umjela, ali svojih se načela nije odricala. U nemogućnosti nastavka školovanja zaposlila se, ali kao nepoćudna ubrzo ostaje bez posla. Jedno vrijeme uzdržava se prodajom vlastite krvi u transfuzijskoj postaji u Splitu. Odlazi u Rijeku i tamo se opet uspijeva zaposliti. Međutim, 1971. piše članak »Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod«. Časopis »Kritiku« u kojem ga je objavila nisu zabranili, ali nju su sudili pa opet ostade bez stalnoga posla. I potraja to do smrti 1994. (a rođena je 1926.).
Ovo je ljuti okvir za život Smiljane Rendić. Nimalo ružičast. No, ona je išla svojim putom. »Njezina želja za pisanjem u katoličkom tisku ostvarila se 1963. godine kad je javljajući se u Glasniku sv. Antuna Padovanskoga (Veritas), pod pseudonimom Vjera Marini, postala prepoznatljiva po svojim prilozima.« (str. 23.) Nastavlja Silvana Burilović Crnov opisivati taj njezin put donoseći nam pred oči jednu veličinu koju su određeni gurali u stranu ne uspjevši ju nikada odgurnuti. Spojilo se Nebo i zemlja. Smiljana je duboko vjerovala u svoga Boga ne doživljavajući ga negdje gore daleko na nebu, nego tu kraj nas, u našim svakodnevnim bitkama, kao svoga najboljega prijatelja. Dok su drugi uzmicali, ona je postavljala leđa. Živeći u zlosilnom režimu preispitivala ga je koliko se to smjelo, a živeći u Crkvi, koja na Drugom vat. saboru mijenja svoj pristup okolini, dobro pazi da zna komunicirati s njom i pritom uvijek ostati svoja. To joj je naravno donosilo i nerazumijevanje unutar crkvenih krugova. Autorica ovoga, recimo tako, životopisa podrobno sve to raščlanjuje.
Djelo koje listamo nastalo je inače iz njezina rada na magisteriju i doktoratu o Smiljani Rendić. Malo tko je dotle za nju zapravo znao i držala je kako treba ispraviti tu nepravdu. Dobro da je to učinila. S pravom je dala podnaslov djelu »zlatno pero hrvatskoga novinarstva«, kao parafrazu nagrade »Zlatno pero Glasa Koncila« što ju je Smiljana Rendić jedina dobila do sada. Žena nepoćudna društvu, pa nekako nepoćudna i onima u Crkvi, britka jezika i pera, našla je, zahvaljujući Silvani Burilović Crnov, svoje mjesto pod suncem. Ono što nije mogla izreći pišući izrekla je u svojim mnogobrojnim pismima različitim suputnicima na svome putu.
Bila je i književnica, iako u sjeni svoga novinarskoga rada. Poznato je njezinih trinaest soneta pod nazivom »Molitva za milost Slova« koje je napisala u povodu proslave »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata«. »Soneti su prihvaćeni s velikim oduševljenjem u Crkvi, u brojnim župama, a izvođeni su i u dramama.« (str. 70.) Smiljana je smatrala da su oni nešto najbolje od svega što je napisala.
Sažimljući rečeno u knjizi možemo zaključiti da je život i rad Smiljane Rendić pokazao važnost dviju stvarnosti u našemu životu. Recimo to jednostavno. Bila je uvjereni domoljub i bila je uvjereni katolik. Pokazala nam je kako se to ostvaruje na ovozemaljskim prašnjavim stazama. Hvala joj na tome, a Silvani Burilović Crnov hvala na zauzetom radu oko iznošenja na svjetlo dana ovoga našega bisera, vrsne žene, žene na svome mjestu.
Miljenko Stojić/Vrisak.info
