Profesor González Gaitano jedan je od vodećih analitičara javnoga mnijenja u Crkvi te je stručnjak za novinarsku etiku. Ujedno ta dva predmeta i predaje na spomenutome fakultetu. Rođen je u 1957. u Španjolskoj gdje je u Navari najprije završio studij društvenih komunikacija da bi 1989. doktorirao iz istoga znanstvenog područja. Tijekom proteklih 30 godina radio je kao profesor i obnašao vodeće službe na sveučilištima u Španjolskoj i Italiji od kojih se najviše izdvaja Papinsko sveučilišteSvetoga Križagdje je bio vicerektor i dekan na studiju komunikologije. Petnaest godina, od 2001. do 2016., bio je i savjetnik u Papinskom vijeću za društvene komunikacije. Posljednjih godina, osim obveza na fakultetu, voditelj je velikoga međunarodnoga projekta Obitelj i mediji (www.familyandmedia.eu). Govori španjolski, talijanski i engleski jezik, te je autor nekoliko knjiga i velika broja znanstvenih članaka. Njegova veza s Hrvatima seže u 1980-e i 1990-e kada je usko surađivao s jednim od najvećih hrvatskih novinara i profesora novinarstva u svijetu –Lukom Brajnovićem(1919. – 2001.). S ponosom ističe da je bio njegov najprije student, a kasnije i asistent na Sveučilištu u Navari. Tijekom razgovora zaKatoličkitjednikprof. González Gaitano govorio je o važnosti Svjetskog dana sredstava društvenih komunikacija, o komunikaciji na internetu i društvenim mrežama, borbi protiv lažnih vijesti, razlici između javnog i objavljenog mnijenja…
Poštovani profesore González Gaitano, počevši od 1966. i svetog pape Pavla VI., Crkva svake godine obilježava Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija. Zašto je jedan takav dan važan za Crkvu?
Najavljujući prigodne Dane društvenih komunikacija, kao i druge teme od važne društvene i moralne vrijednosti (npr. Dan migranata), a koje imaju snažne posljedice na ljudsku zajednicu i njezin cjeloviti razvoj, Crkva ne radi ništa drugo do vrši svoju proročku službu. Crkva obilježavajući Svjetski dan sredstava društvene komunikacije, ne povezuje se samo s manje trijumfalističkom ili nekritičkom proslavom kojom se slavi tehnika ili tehnički izumi čovjeka, nego ide dublje. Zapravo, proglaspape Pavla VI.za prvi takav dan, sada već davne 1967., pozvao je na odgovornost svih medijskih djelatnika – koji su uvijek osobe – u služenju ovim moćnim sredstvima komunikacije: „Ova sredstva, po svojoj prirodi, namijenjena su za širenje misli, riječi, slika, informacija i publiciteta, te istodobno utječu na javno mnijenje te posljedično na način razmišljanja i djelovanja pojedinaca i društvenih skupina; ona također vrše pritisak na duhove, što duboko utječe na mentalitet i savjest čovjeka koji je vođen onakav kakav jest i gotovo je potopljen mnogostrukim i suprotnim nastojanjima (…) Što je veća, dakle, snaga i ambivalentna učinkovitost ovih sredstava, toliko mora biti pažljivija i odgovornija njihova uporaba.“
U središtu je Papine ovogodišnje poruke za Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija ona na internetu i društvenim mrežama. Koje su, po Vama, prednosti, a koje opasnosti korištenja društvenih mreža?
Društvene mreže i novi mediji općenito pokreću nove izazove u ljudskoj kulturi. Oni zapravo brzo oblikuju naše osobne, obiteljske i društvene odnose. „Danas najmoderniji mediji, koji su osobito mladima prijeko potrebni, mogu i ometati i olakšati komunikaciju u obitelji i između obitelji. Mogu joj biti prepreka ako dovedu do toga da se izbjegava slušati drugoga i izravni kontakt s drugima, da se ispuni svaki trenutak šutnje i očekivanja zaboravljajući da je šutnja sastavni dio komunikacije i bez nje ne postoje riječi bogate sadržajem“, istaknuo je papaBenedikt XVI.u poruci za 46. svjetski dan sredstava društvene komunikacije 2012.
Mediji mogu pomoći „ako pomažu reći i dijeliti, držati kontakt s onima koji su daleko, zahvaliti i tražiti oprost, kako bi uvijek ponovno omogućili susret“. „Svakodnevno otkrivajući to živo središte koje je susret s drugima, taj ‘novi početak’, znat ćemo mudro koristiti tehnologiju ne dopuštajući da nam ona dominira. I ovdje su roditelji prvi odgajatelji. Ali oni ne smiju biti prepušteni samima sebi. Kršćanska zajednica pozvana je pomagati im naučiti djecu kako živjeti u medijskom okružju na način koji je u skladu s dostojanstvom ljudske osobe i u službi općeg dobra“, naveo jepapa Franjoprigodom 49. svjetskog dana sredstava društvene komunikacije 2015.
Na tragu prethodnoga pitanja, možemo li ustvrditi da su društvene mreže doprinijele širenju lažnih vijesti (fake news), i kako se protiv toga boriti?
Izraz lažne vijesti (fake news) je novo ime, možda prolazna moda, jednoga staroga problema: dezinformiranja i posljedične manipulacije ljudima i zajednicama. Nije slučajno što je u kontekstu američkih predsjedničkih izbora 2016. taj pojam krivotvorila i koristila politička propagandna tvrtka koju je ugovorila Američka demokratska stranka da diskvalificira političku propagandu njihova suparnikaDonalda Trumpakoji je taj termin kasnije zauzvrat učinio popularnim zloporabljujući ga u njegovoj uporabi.
Velike komunikacijske tvrtke prošlosti, koje se danas nazivaju tradicionalnim medijima, stvorile su filtar za izbjegavanje dezinformacije, ali su u isto vrijeme bile čimbenikom dezinformiranja, koji puta nesvjesno od djelatnika, ponekad namjerno iz vrlo različitih razloga – ideoloških, ekonomskih, subjektivnih – koji se sada ne razvijaju. Internet je problem usložnio, omogućio je svima pružanje informacija i dezinformacija, sigurno ne s istom sposobnošću učinkovita utjecanja na javnost. Protiv dezinformacija se borimo stvaranjem kritičkog suda kroz dobru humanističku naobrazbu i s kritičkim obrazovanjem za medije, čak i uz pomoć tih istih medija. Na internetu postoje portali koji pokušavaju popuniti taj jaz. Dopustite mi napomenuti ono što usmjeravam prema pitanjima koja se odnose na obitelj:www.familyandmedia.eu.Također postoje i mnogi drugi vrlo dobri mediji za opće i stručne informacije.
Jedan ste od vodećih crkvenih analitičara javnoga mnijenja. S obzirom da je Crkva hijerarhijski uređena, možemo li govoriti o javnom mnijenju u Crkvi? Postoji li pluralizam mišljenja u crkvenim medijima?
U Crkvi nema demokracije, niti će je ikada biti. Ta stvar nije predviđena u „povelji“ njezina osnivača. Ali to je zajednica vjere, sakramenata i ustrojstva pod vodstvom njezinih pastira koji nisu saborski zastupnici s određenim vremenskim mandatom, nego sluge koje je Bog odabrao i pozvao, te ih dao Crkvi i oni su priznati od Crkve. Stoga ne možemo govoriti o javnom mnijenju u Crkvi kao što se o njemu govori u političkoj zajednici – bilo demokratskoj ili ne, jer javno mnijenje postoji u svim političkim sustavima – ali možemo na „analogan“ način. Već jePio XII.u svom glasovitom govoru novinarima okupljenim u Rimu na IV. međunarodnom kongresu izjavio: „Na kraju želimo dodati još jednu riječ o javnom mnijenju unutar same Crkve (naravno u pitanjima koja su ostavljena za slobodnu raspravu). Time se mogu iznenaditi samo oni koji Crkvu ne poznaju ili ju poznaju loše. Zapravo, Crkva je živo tijelo i nešto bi joj nedostajalo ako nedostaje javno mnijenje: taj nedostatak pao bi i na pastire i njihove vjernike.“ (17. veljače 1950.)
U jednom svom članku napisali ste kako javno mnijenje nije isto što i objavljeno mnijenje. U čemu je razlika? Možete li nam objasniti tu Vašu ideju?
To nije moja originalna ideja. To je učinkovit način da se skrene pozornost na jaz između mišljenja ljudi i mnijenja u masovnim medijima koja su različita: ponekad se poklapaju, ali ipak utječu jedni na druge. Mnoga su istraživanja već isticala tu razliku između stvarnog svijeta i onoga što predstavljaju mediji, odWaltera Lippmannaiz 1920-ih, autora koji se mnogo bavio učincima propagande, doElisabethNoelle-Neumannkrajem 20. stoljeća i njezine „teorije o spirali šutnje“. U povijesti se uvijek događalo da elite koje drže vlast i ne žele promjenustatusaquonazivaju populizme narodnim mnijenjem, a ako umjesto toga podržavaju pobunu, nazivaju ga narodnim suverenitetom. Tako da je izraz javno mnijenje vrlo povodljiv.
Danas se mnogi mediji nazivaju neovisnim, a svjesni smo da su pod utjecajem različitih središta moći. Postoji li doista neovisno novinarstvo?
Neke novine s kraja 1800-ih su počele na prvu stranicu ispod naziva novina stavljati podnaslov „neovisne“ izjavljujući tako da nisu tijela stranke ili vlade, odnosno da nisu ovisni o strankama ili vladi. Ta „matrica“ ostala je sinonimom nepristranosti u političkoj borbi. Međutim, svaka medijska organizacija ima ideološku tendenciju i, bez sumnje, ovisi o onomu tko ju financira. Danas ni prihod od prodaje primjeraka, ni oglašavanja ne osigurava ekonomsku neovisnost ogromne većine novina koje preživljavaju zahvaljujući bankarskim kreditima ili velikim tvrtkama koje ih podržavaju te tako ne utječu na komercijalne interese tih velikih tvrtki. Internet ih je učinio još ekonomski krhkijima i uvijek manje novinarskim, odnosno manje informativnim. Zbog toga su glavni mediji izgubili kredibilitet i „bacaju“ se protiv internetskih divova kao da su odgovorni za njihov pad. Danas tko želi biti dobro informiran, traži alternativne i pouzdane izvore, samo što ih svi ne mogu pronaći i padaju u „samoreferencijalne mjehuriće“ („eho sobe“) pseudoinformativnog okružja koji potvrđuju njihovaa priorigledišta.
Osim u crkvenim, mnogi katolici rade i u svjetovnim medijima. Da bi se netko mogao nazvati katoličkim novinarom, koje osobine treba posjedovati?
Novinarstvu, kao ni novinaru nisu potrebni pridjevi da bi bili kvalificirani. Na primjer, neprimjereno je govoriti o istraživačkom novinarstvu i pozivati se na aktivno i ne-pasivno novinarstvo. Stoga je jedino pravo novinarstvo ono koje istražuje, produbljuje i donosi s hrabrošću istinu, čak i onu koja može smetati moćnicima ili je neugodna za buržoazijsko društvo. Rekavši to, razumijemo da se, po mom mišljenju, ne može i ne smije govoriti o katoličkom novinaru, već o katolicima koji se bave novinarstvom ili su novinari. Upravo zato što su katolici, imaju dodatnu motivaciju biti istinski i dobri novinari. Vjera ne nudi profesionalne prečace, ali pomaže kako biti boljim.
Prof. Brajnović, hrvatski novinar koji je emigrirao u Španjolsku 1944. jer su ga progonili prvo fašisti, a zatim i komunisti te je poslije postao profesor na prvoj Sveučilišnoj novinarskoj školi u Europi, na jednoj svojoj čuvenoj konferenciji dobro je zacrtao profil „šestog novinara“. Ponavljam njegove riječi gdje je suprotstavio „šestog novinara“ petorici ambicioznih govoreći o vrlinama i porocima novinarstva: „Šesti novinar je onaj koji se bori osvojiti ili zadržati svoje mjesto. Postoji, radi, pati i svjestan je svoje dužnosti. Nazivaju ga neovisnim novinarom, što ne znači da je lišen kriterija ili ideala. Naprotiv, u stvarnosti ga čovjek može jednostavno nazvati novinarom, bez određena pridjeva. Nije trijumfalist, nije ni fanatičan ni sebičan; on je umjesto toga sanjar, a isto tako i pomalo pjesnik te svoje korijene ima u pojmovima koji odgovaraju struci. Zna da u svim fazama i u svim svojim dimenzijama novinarstvo ima puno plemenita i dobra, možda u većoj mjeri nego u drugim profesijama. Ovaj novinar spreman je naučiti, za razliku od pet koji su mu prethodili, sve što je moguće i sve što može biti korisno. Ponekad ga oni koje sam definirao konzervativcima pozivaju na odgovornost; naprednjaci ga pozivaju na otpor kako ne bi ostarjeli između papira i dosjea; anonimni – za razliku od njih – traže od njega da ih podrži u opravdanu optimizmu, suprotno mržnji i ravnodušnosti; prosvjednici ga upozoravaju na apsurdnost neotrijumfalizma i saučešće; dok ga podzemnici potiču na uporan stav kada su u pitanju temeljna načela i sloboda savjesti. Ovaj šesti novinar – zaključuje Brajnović – svjestan je da njegov rad mora služiti univerzalnom pravu, ljudskom napretku, stvaranju vrijednosti koje se odnose na kulturu i suživot svih građana, za sve ljude i društva.“
Ukratko, novinar je opremljen s intelektualnog i moralnog stajališta da svoj posao obavlja s nespornom iskrenošću.
Mnogi kažu da je papa Franjo dobar komunikator. Što je to što komunikaciju ovoga Pape čini posebnom?
Papa Franjo dobro komunicira s ljudima koji su udaljeni od vjere i s tzv. „mainstream katolicima“, tj. onima koji se uglavnom informiraju iz masovnih medija. Štoviše, njegovi izravni, gotovo ležerni načini također su dobro prilagođeni zabavnoj komunikaciji koja danas vlada čak i u ozbiljnim medijima. Reći ću da je mnogo popularan u tom okružju. Valja dodati, međutim, da je njegova popularnost znatno opala od početka pontifikata.
Ratzingerasu kritizirali masovni mediji dok je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere, a kasnije ga je šira javnost otkrila kao Papu. Međutim, on nije bio televizijski čovjek, već je bio prilično profesionalan u načinima komuniciranja, ali ga mnogo cijene obrazovani krugovi, intelektualci i vođe koji imaju dugoročne poglede. Njegova popularnost ostala je konstantna u čitavom pontifikatu, ali se zaista povećala nakon odreknuća. Kao što je rekao papa Franjo, njegova se figura vremenom povećava.
PapaIvan Pavao II.bio je potpuni stranac u trenutku izbora, te je imao dosta lošeg pritiska na početku pontifikata, ali i rastuću popularnost koja je tada postajala proporcionalna napadu, te je mnogobrojnim putovanjima i povijesnim događajima postao glavni junak epohalnih promjena. Na kraju njegova pontifikata javno i objavljeno mnijenje (mediji) bilo je jednoglasno: bio je to najupečatljiviji Papa 20. stoljeća.
U konačnici, javno mnijenje kao i komunikacija imaju brojne razine. Toliko da profesionalisti za marketing govore o publikama (javnostima), ne o jednoj publici (javnosti). Međutim, ono što se računa s gledišta vjere jest da je PapaPetar, tko god bio i usprkos svojim talentima i manama ili osobnim pogreškama. Mi katolici ga volimo jer ga jeIsuspostavio na čelo svoje Crkve na zemlji.
Za kraj ovoga razgovora, iz Vašeg bogata iskustva, kako biste ocijenili situaciju u katoličkom novinarstvu?
Nemam dovoljno spoznaje da bih mogao pregledati rad katolika koji se bave novinarstvom u laičkom okružju pa čak ni u katoličkim ili kršćanskim nadahnutim novinama koje su mnoge u tolikim zemljama i toliko različite jedne od drugih. U svakom slučaju pod pojmom „katolički“ moraju se razlikovati jesu li crkveno vlasništvo i prema tome „institucionalno“, ili je to privatna „imovina“ nadahnuta vjerom svojih promotora. Međutim, ne prave razliku etikete (nazivi), nego iskrenost i profesionalnost ljudi koji rade na svim razinama tiska: urednika, menadžera, tehničara…
Razgovarao:Dražen Kustura/Katolički tjednik
