Nedjeljom se voli.
Voli se cijeli tjedan, ali nedjeljom posebno.
Taj dan se odmaraju i tijelo i duh, odmaraju se nažuljane ruke, ispucale usne i umorne oči.
Nedjeljom se kuha najzdraviji ručak i najdraže jelo, vadi se pribor za posebne prilike.
Peče se kolač od oraha i meda, jabuka i cimeta.
Nedjeljom kuća posebno miriše, na uštipke, mlijeko i radost.
Danas ne smije nedostajati kave, jer svako malo netko dolazi i odlazi, ostaje do podne ili do večeri, a nedjelja bez kave nije potpuna.
Danas se ide i na misu, sjedi u klupi i sluša Riječ Božja, ispunja se duh mirom i vjerom. Nosi se radost na usnama i dijeli se svim poznanicima i prolaznicima. Ako ikad, nedjeljom je najglasniji dječji smijeh koji doseže u svaku poru tijela, duše, razara svaki atom boli.
Nedjeljom se prisjeća onih koji nisu više tu, koji su ostavili svoje dane na ratištu, na cestama na bolničkim krevetima… Onih koji su, nekada davno, svaki dan pretvarali u nedjelju.
Ovaj dan, majke čvršće grle svoju djecu, mirišu im kosu u ruke, miluju malena, nasmješena lica. Nedjeljnom majke i očevi ostavljaju sve brige i probleme u noći, da bi im nedjeljna jutra bila drugačija, da bi se posvetili sebi.
Nedjeljom bake iz svojih ormara vade bombone i kekse, koje su skrivale cijeli tjedan, da bi ih mogle pokloniti unucima, a uz to i gurnu u ruku koji novčić da se nađe.
Nedjeljom se vide bore na djedovom licu i usnama, a more uspomena u očima. I tada spoznaš da su najukusnije jabuke u njihovom vrtu koje su već pale sa stabla, koje kupiš u košaru, ispletenu nekad davno prabakinim rukama.
Nedjeljom se slušaju priče, ljubavne i ratne, obiteljske i životne, upoznaje se prošlost i borbe koje su vodili naši stari.
Jer, nedjelja je punjač za život i jer, to je nedjelja nekad bila.
Antonija Boras/Vrisak.info