Susjednu Srbiju proteklog je tjedna posjetio ruski predsjednik Vladimir Putin. Na zajedničkoj novinskoj konferenciji s Aleksandrom Vučićem Putin je osnivanje kosovske vojske označio provokativnim činom koji povećava napetosti i može destabilizirati regiju, čime je još jednom izrazio jasnu potporu stavu da je Kosovo južna srpska pokrajina. Tijekom posjeta potpisan je i sporazum o civilnoj nuklearnoj energiji. Putin je Vučića odlikovao ordenom Aleksandra Nevskog (drugi najznačajniji ruski orden, koji je uz Vučića dobila tek nekolicina stranaca, uglavnom predsjednika ex-sovjetskih republika) što će ovome predstavljati nesumnjivu potporu na parlamentarnim izborima koji bi mogli biti održani ove godine.
Putina je u blizini hrama Svetog Save dočekalo oko 120.000 građana što ukazuje na srpsku fascinaciju vladarom Kremlja koja zasigurno nije dočekana sa simpatijama u Bruxellesu. Srpski nacionalisti tepaju si da su “mali Rusi”, a mnogi srpski političari htjeli bi biti kao Putin i sanjaju da je Srbija kao Putinova Rusija. Za vrijeme posjeta Putin je poručio kako se nada da će ove godine biti potpisan sporazum o zoni slobodne trgovine između Srbije i Euroazijske ekonomske unije (EUU) koju predvodi Rusija. Ova Putinova najava vrlo je zanimljiva iz razloga što otvara pitanje vanjskopolitičke orijentacije Srbije koja se s jedne strane klanja Putinu kao da je ovaj vladar Srbije, a s druge strane vladajući političari u Srbiji pripovijedaju i velike europske pripovijesti.
Ulazak u Euroazijsku ekonomsku uniju, naime, nekompatibilan je s ulaskom u Europsku uniju (EU). Nemoguće je biti članicom jedne i druge inicijative. U situaciji neohladnoratovskih nadmetanja i pojačanih tenzija Rusije i Zapada Srbija će u budućnosti teško moći sjediti na dvije stolice tako da bi godina pred nama mogla biti iznimno zanimljiva kad su u pitanju “komišluk” i njegovi vanjskopolitički prioriteti.
INF Sporazum i Sjeverni tok 2
Strateško nadmetanje SAD-a i Rusije posebno se ogleda u utrci u naoružavanju i u ratu za energente. Prošlog tjedna američki su dužnosnici potvrdili kako će 2. veljače započeti šestomjesečni proces povlačenja SAD-a iz INF Sporazuma koji su 1987. potpisali Mihail Gorbačov i Ronald Reagan, a odnosi se na regulaciju nuklearnog oružja srednjeg dometa. Najava povlačenja iz sporazuma dio je američko-ruske utrke u naoružavanju, a raspad sporazuma posebno je bitan za Europu jer ukidanje zabrane raketa srednjeg dometa (500-5500 km) Stari Kontinent čini potencijalnom metom. Izlazak iz sporazuma SAD-u bi omogućio da u Europi rasporedi ofenzivne sustave koji trenutačno nisu u skladu sa Sporazumom, što bi nesumnjivo izazvalo i reakciju Moskve.
Trvenja Washingtona i Moskve proteklog su se tjedna nastavila i na planu energetike. Američki veleposlanik u Njemačkoj Richar Grennel uputio je pismo njemačkim poduzećima koje sudjeluju u projektu Sjeverni tok 2, u kojemu im je poručio da se izlažu povećanoj opasnosti od sankcija. U američkom kongresu na proljeće bi se trebalo raspravljati o sankcijama protiv Sjevernog toka 2 (projekt je već u punom zamahu), no čini se da i Rusija i Njemačka ovaj projekt smatraju završenom pričom. U Moskvi je održana zajednička konferencija ministarstava vanjskih poslova Rusije i Njemačke na kojoj je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izjavio da Njemačka nastavlja podupirati izgradnju Sjevernog toka 2 kao projekta gospodarske prirode usmjerenog na diverzifikaciju smjerova isporuke prirodnog plina. Šef njemačke diplomacije Heiko Mass na konferenciji je rekao da projekt Sjeverni tok 2 više nitko ne može uništiti.
Izgradnja Sjevernog toka 2 u izravnoj je suprotnosti s američkom politikom ograničavanja uvoza ruskog plina u Europu s ciljem smanjivanja političkog utjecaja Moskve. Amerika, dakako, ima i svoje financijske interese: nakon što je primjenom procesa hidrauličkog frakturiranja dobivanje plina i nafte iz škriljavaca postalo ekonomski isplativo (premda je još uvijek vezano uz prijepore o ekološkim standardima) američki je cilj (budući da je bogata škriljavcima) postojeće uvozne LNG terminale transformirati u izvozne i svoj ukapljeni plin prodavati Europi.
Američki cilj prodaje ukapljenog plina nije u skladu s njemačkom politikom koja energetske potrebe za svoje gospodarstvo želi zadovoljavati prvenstveno plinom iz Rusije. Njemačko “očijukanje” s Rusijom imamo ne samo na planu energetike, nego i na drugim područjima. Berlin bi očito želio neovisniju poziciju u odnosu na Washington, Njemačka suradnjom s Rusijom želi nadići okvire regionalne sile, a kakve će to reakcije izazvati s američke strane ostaje nam za vidjeti.
Brexit
Reakcije na njemačko pretvaranje EU-a u instrument svoje ekonomsko-političke moći već je dovelo do reakcije u drugome polu angloameričke politike. Riječ je, naravno, o Brexitu. Nakon što je Donji dom britanskog parlamenta odbio dogovor o Brexitu koji je vlada premijerke May sastavila s Bruxellesom (do sada teško viđeni poraz jedne vlade u povijesti), ostaju tri moguća scenarija: 1. novi pregovori s Bruxellesom (tome nisu skloni Macron i Merkel), 2. tvrdi, tj. neuređeni Brexit bez dogovora (od travnja ove godine do kraja 2020. za EU to bi značilo manjak od 16 milijardi eura u proračunu), 3. novi referendum o Brexitu.
Koji god scenarij budemo gledali, on će izazvati tektonske promjene na razini EU-a (neovisno što nastavak “paranja džempera” za sada nije realan jer izlazak iz Unije ne najavljuju vladajući niti u jednoj državi), a mogao bi dovesti i do problema unutar Britanije ako Sjeverna Irska ili Škotska odluče vezati se uz Uniju i krenuti posebnim putem.
Erdoğan za promjenu Daytona
U proteklu srijedu Predsjednica Republike posjetila je Ankaru i susrela se s turskim predsjednikom Recepom Erdoğanom. Jedna od tema razgovora bila je Bosna i Hercegovina. Na sastanku turski se čelnik založio za promjenu Daytonskog sporazima. Iako je riječ o izjavi koja nesumnjivo zaslužuje pozornost, ona je i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini – jednostavno prešućena. S druge strane, iako je Turska zemlja s neospornim utjecajem u susjednoj BiH, treba istaknuti da je Daytonski sporazum američko dijete i u skladu s time Washington je najvažnija adresa na kojoj bi hrvatska politika i diplomacija trebale lobirati za rješenje hrvatskog pitanja.
Pred našim očima događaju se epohalne promjene na svjetskoj geopolitičkoj sceni. U tim promjenama svaka ozbiljna država treba duboko i temeljito promišljati svoju ulogu u međunarodnim odnosima u situaciji nove podjele karata. Lijepo zvuče pripovijesti liberalno-idealističke paradigme o međusobnoj suradnji i solidarnosti između država, no realnost je da u vremenima velikih geopolitičkih lomova svaka država postiže za sebe onoliko za koliko se sposobna političko-diplomatski “izlaktariti”. Ako ovo nećemo uzeti za nedvojbenu istinu, uvijek ćemo ostati ovce koje će drugi strigati. Jer, kao što je davno zapisao Vilfredo Pareto: “Tko god odluči postati ovca naći će vuka koji će ga pojesti”.
Davor Dijanović/direktno.hr
