Već su prošle tri godine otkako je Mijo Martinović Rasić iz širokobriješkog sela Mamići nedaleko od Kočerina kročio u drugo stoljeće života.
Vedra lica i vidno raspoložen, dočekao je Mijo svoje goste. Stigli su s pregrštom darova, a Mijo je svakog zdušno pozdravio dodajući poneku sitnicu vezanu za njega. Kakvo pamćenje, a već je kročio u 104. godinu života, piše Večernji list BiH.
Susjeda Jela ima dvije više
Uz upaljene svijeće, tortu, šampanjac, kratak govor i sve ostalo što se podrazumijeva za dostojnu proslavu rođendana, Mijat, tako ga zovu njegovi susjedi, proslavio je 103. rođendan.
Ponosan je što je najstariji stanovnik u ovom kraju te se naglo ispravlja i kaže: – Jesam najstariji muškarac, ali susjeda Jela starija je od mene dvije godine. Ona je žensko, one svakako dulje žive – objašnjava Mijo, uvijek spreman za pošalice.
Ne zna čemu može zahvaliti tako dug i iznimno zdrav život, ali tvrdi kako se rijetko ljuti, ne jede puno, a slatko uopće ne konzumira. Ide na počinak najkasnije u 22 sata, ali je u pet već na nogama. I danas dobro spava, jede, pije, radi i sve to bez ikakvih smetnji. Pomalo mu smeta što živi sam i jedva dočeka da netko dođe i s njim popriča.
Većina njegova života popraćena je ratnim zbivanjima te nije ni čudo što njegovi odgovori, ma što god ga upitamo, uglavnom završavaju na njegovoj bujnoj i zanimljivoj ratnoj prošlosti. Zanimljivo je razgovarati sa živahnim čovjekom koji se sjeća sitnih detalja potkrijepljenih imenima i mjestima zbivanja, kao da su se jučer dogodili. Često, bolje reći redovito, vraća se na rat. Kada to priča, teško ga je zaustaviti, ali i skrenuti s teme.
– Bio sam dobar vojnik u 13. pukovniji – često je počinjao Mijat.
Već više godina živi sam, supruga mu je davno umrla. Djeca, njih osmero, završila su visoke škole i žive u Splitu, Rijeci, Poreču, Belgiji…, a tek jedno je ostalo u Mamićima. Veseli se društvu, a smeta mu što se ljudi sve manje druže. No, s Mijatom se može satima razgovarati. I slušati zanimljive priče.
– Zvala sam ga da dođe kod mene u Kaštele, i to nekoliko puta. Vjerujem da su to radila i moja braća i sestre, ali on ne da ni zboriti o tome. Ovdje je najsretniji i svaka promjena teško bi mu došla. Ubila bi ga. Nije mu lako, ali snalazi se – kaže kći Anđa.
– Korona, kažeš! Ne plašim se ja ničega, kako Bog dade tako će biti. Čujem da ta korona napada pluća, a u mene su pluća k’o u diteta i zato je se ne plašim. Strah bi me bilo da napada one koji su slabi na nogama. One me izdaju. Rukama bih mogao sve, ali noge izdaju. Prošetam pomalo tu do Kočerina (oko tri km od Mamića), ali nekada sam stalno išao pješice u Široki – s tugom zaključuje.
Obnavlja i kuću
Da planira još puno rođendana proslaviti u svome domu u Mamićima, pokazuju i njegovi zahvati na obiteljskoj kući. Nedavno je obnovio otvore na kući, stavio na njih i rolete, a od ljetnih žega hladi se novim klima-uređajem. Zazvoni mobitel, a dok smo mi prebirali po džepovima čiji to zvoni, Mijat otklopi svoj mali stroj i počne zahvaljivati djeci i svojim prijateljima koji mu čestitaju rođendan. – Ma, služim se ja mobitelom godinama – kaže nam Mijo koji pak stalno sluša i radio te gleda televiziju.
Vrisak.info
