Susret Bakira Izetbegovića i Recepa Tayyipa Erdoğana održan je, javljaju agencije, u istanbulskoj palači Vahdettin, u distriktu Cengelkoy.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Nisu, dakle, kumovi razgovarali u glavnom gradu, Ankari, nije bilo one naše, od međunarodne zajednice sklepane, zastave, pa je uistinu logično pitanje: Otkud Izetbegović II. – baš sad?! – kod ovovremenoga turskoga sultana, koji mu, od 27. kolovoza kada je kumovao na svadbi njegove jedinice, nije više samo brat nego i kum?! Sve je, dakle, upućivalo na privatni posjet, koji onda i ne zavrjeđuje medijsku pozornost. Ali vrijeme je delikatno… pa tako i kumovski randevu u Stambolu, ipak, nije mogao proći bez interesa javnosti.
Alijina davna finta…
Uostalom, već i to što su se kumašini našli u distriktu, asocira na prošlotjedni intervju prvoga u Bošnjaka. Na Federalnoj je televiziji, naime, objasnio kako će početi rat, u kojemu bi značajno mjesto pripalo Brčkom. Dakle, distriktu. Esdeaovski je lider prvo detektirao kako Milorad Dodik nastoji postati povijesna ličnost i kako, zapravo, kani Bošnjake staviti u poziciju da oni budu ti koji su (prvi) napali.
„On računa s tim kako će trebati na teritorij RS-a prijeći i krenuti u konflikt. On nikoga neće napasti. Međutim, vara se. To bi neizbježno krenulo prvo na Brčko, pa na entitetskim linijama, pa tamo gdje su povratnici jer bi vjerojatno doživjeli neprijatnosti, pa bismo ih mi morali štiti. I njih i državu i Brčko i onda bi, htio ili ne, i on i mi polako utonuli u konflikte koje bi teško bilo zaustaviti i kontrolirati“, uznemirio je bošnjačku javnost na rečenoj entitetskoj dalekovidnici. Pa i šire…
Usput, iskoristio je ovu prigodu – dvostruko. Prvo da abolira babu, uvjeravajući nas kako je Alijina legendarna poruka iz ranih 90-ih: „Mirno spavajte“, bila finta – da se Vlasi ne dosjete. Zapravo, sjeća se objektivni sin, „prvi predsjednik“ ozbiljno se spremao za rat, ali je umirujućim porukama kanio zaustaviti (prenaglašene) emocije ljudi i spriječiti sukobe. E, jest se – uči nas povijest! – i pripremio. Baš ozbiljno!
Za Brčko – spremni!
Kako bilo, nasljednik mu ne haje za emocije širokih narodnih masa, već koristi gotovo svaku prigodu kako bi podnio inventuru oružja i strjeljiva koje se proizvodi pod bošnjačkim ravnanjem.
Ukratko: Za Brčko – spreman! Kako bi, valjda, prepao eresovskog vožda, i općenito Srbe, za koje, inače, rado rabi „sinonim“ – genocidaši. I nakon što nas je, kao pravi sin, podsjetio na oca, parafrazirao je i Titu: „Ako hoćete mir, morate biti spremni na rat.” Što je, dakako, inačica one nezaboravne najvećega sina (ne Alijinog, nego svih naših naroda i narodnosti…): „Radimo kao da ćemo 100 godina živjeti u miru, pripremamo se kao da će sutra rat.“ Uz to, taj je Jožin poklonik ugazio (malo?) i u filozofiju, pa će: „Ako želite živjeti, morate biti spremni umrijeti!“ (Osim onih koji se dočepaju trezora!)
E, je li nešto od ovoga prepričao kumu Tayyipu, vjerojatno nikad nećemo doznati. Međutim, ono što sigurno znamo jest ovo: Dok se kahvenisalo u Erdoganovu distriktu, na East Riveru se odvijala prava drama. Epilog – Christian Schmidt prvi je visoki predstavnik, a uistinu ih je bilo svakakvih, u povijesti čije izviješće o Bosni i Hercegovini nije usvojilo Vijeće sigurnosti UN-a. Štoviše, Nijemac nije ni putovao u New York, a otpala je mogućno da se i video linkom obrati VS-u. A OHR u izvješću nije niti spomenut! Tako se, eto, ostvarilo ono što je Izetbegović mlađi govorio o Dodikovim ambicijama da uđe u povijest.
Jer, još dan ranije, laktaški je Baja navijestio kako je Inzkov nasljednik zalud mrčio papir jer su, veli, izvješće pisali „muslimani iz njegove kancelarije“. Schmidtov naviješćeni fijasko, u biti, i nije neka ekskluziva. I u dijelu bošnjačkog tiska objavljivani su muštuluci kako se u UN-u vodi „rovovska bitka kako se suprotstaviti ruskoj koncepciji spašavanja soldata Milorada“. I kao što smo vidjeli, Rusi i Kinezi, koji su još ranije uskratili mandat Schmidtu, pobijedili su. Delegitimiziranje novoustoličenoga visokog predstavnika u njihovoj režiji nastavlja se. Zanimljivo – a i znakovito! – u danima kada se s raznih ino adresa najavljuju sankcije protiv eresovskoga, sad već doista, neprikosnovenika. Pa, eno, dan(e) poslije Dodik zahvaljuje Moskvi i Pekingu.
Ne spominji Allahovo ime uzalud!
Nedvojbeno je kako su za takav rasplet znali i istanbulski sugovornici, pa je bilo za očekivati reakciju službene Ankare. Ali – niti riječi. Slijedom čega treba podsjetiti na aktualnu unutarbošnjačku polemiku oko Izetbegovićeva kuma. Započela je potkraj listopada komentarom u Avazu pod naslovom Zašto Erdogan šuti?!, a nastavljena početkom studenoga u tjedniku Stav, kontrom Tko kaže da Erdogan šuti.
Ovom se prigodom bošnjački dnevnik, kako tvrdi bošnjački tjednik, poslužio (starim) falsifikatom, navodnom, naime, Erdoganovom izjavom iz 2014. na obilježavanju 19. godišnjice genocida u Srebrenici: „Kunem vam se velikim Allahom, dok sam ja živ, ako bi itko na bilo kakav način dirnuo Bošnjake, imao bi protiv sebe 100 milijuna Turaka!“ A sve to, valjda, ne bi li poručili turskom predsjedniku kako je sad – više nego ikad! – vrijeme da se braća sjete braće.
Stav, međutim, tumači kako Erdogan nije sklon „verbalnom deliktu“, već (više) tihoj diplomaciji. Poduzima, veli taj tjednik, djela koja nisu vidljiva javnosti, a izostaju medijski performansi. Drugim riječima, poručuje se Bošnjacima da ne vjeruju svojim očima, nego onomu što im tumači novina sponzorirana turskim kapitalom. (Što je objektivno baš koliko i Bakirova tvrdnja kako je Alija od nas u osvit rata krio istinu da nas ne bi nasekirao.)
A na kraju se poentira, zapravo bizarnim zaključkom: „… S druge strane, postavlja se pitanje s kojim pravom Dnevni avaz traži podršku od Turske, kada ni oni sami nisu pružili podršku toj istoj Turskoj 15. srpnja 2016., kada su turski građani ginuli u obrani svoje domovine?“
Zbilja, zašto Avaz nije branio Erdogana od državnog udara?! A neki kažu i od tzv. državnog udara…
Koja kruna?!
No bizarnostima nikad kraja, u priopćenju SDA nakon stambolskoga kumovanja kaže se, uz ino, kako su sugovornici osobitu pozornost posvetili jačanju ekonomske suradnje Bosne i Hercegovine i Turske, s posebnim fokusom na izgradnju auto ceste Sarajevo – Beograd.
To! Sad je pravo vrijeme da se BiH cestovno poveže sa Srbijom. Nema veze što je Izetbegović mlađi u međuvremenu shvatio kako će mu ipak pasti kruna s glave ako ode (tamo daleko) Vučiću na noge.
Ma, koja kruna?!
Vrisak.info
