Ja sam vjernik, što automatski ne znači da nisam upoznata sa ljudima koji to nisu, štoviše neki od mojih najbližih ljudi su ateisti. Ne osuđujem nikoga. ”Sve poštivam, svoje uživam” mi je glavna vodilja u životu.
No da se vratim na temu, ja sam vjernik, ne zato što su mi roditelji rekli da to moram biti, ne zato što mi to crkva govori, već zato što svakim danom osjećam vjeru kako struji kroz moje biće. Vjera se ne opisuje riječima, zato o tome neću ni pričati. Pričat ću o onom jednom dijelu vjere, jednom od najvažnijih dijelova moje vjere, o korizmi.
Korizma je vrijeme priprave za Uskrs, najuzvišeniji događaj kojeg je ova zemlja spoznala. E sada, mi ljudi često imamo običaj prevrtati sve u svoju korist, pa smo to počeli činiti i sa svetinjama. Prezirem kada onih tjedan dana prije Pepelnice slušam ljude kako će se odreći ovoga, onoga. Kao da je cilj korizme odricanje. Kao da je Isus hodao pustinjom 40 dana da bi se mi samo odricali stvari za koje mi mislimo da ne možemo bez njih. Da, mi to samo mislimo. Da se razumijemo, ovo su sve samo moja mišljenja, što nužno ne mora značit da sam u pravu.
Naime, ja svog Boga gledam malo drugačije od drugih, meni je moj Bog moj najbolji prijatelj. Najbolji prijatelj kojemu nitko na ovom svijetu ne može dolit vode. Jedini prijatelj koji uvijek pruža ruku i izvlači iz blata, ali svaki put. Baš zato što je meni Bog prijatelj, ja korizmu shvaćam drugačije. Isus se pati u pustinji da bi otkupio mene i tebe. Činio je dobro djelo. Znači Isus nije hodao 40 dana pustinjom da bi bio mršav i zgodan, spremao tijelo za ljeto, ne, hoda da otkupi mene i tebe, hoda ka spasenju, da na kraju i sam postaje Spasenje.
Korizma nije izmišljena da bi se odrekli čokolade i grickalica, sa površnom pričom kako se toga odričete zato što bez toga ne možete, a u podsvijesti sami znate da sve što zapravo želite je dovesti liniju u red. Za korizmu se ne moraš ničega odreći. Ne postoji pravilnik koji govori da ako se nečeg ne odrekneš moraš na ispovijed. Bit korizme nije smršati, bit korizme je biti spreman za onaj dan za kojeg svi na kraju krajeva živimo. Previše mi je zanimljivo kako imamo potrebu sve iskoristiti za svoje želje, pa čak i Boga. U ovoj korizmi nastavi jest čokoladu, nastavi jest čips, počni činiti dobra djela, počni više molit najprije za sebe, pa onda i za ostale. Uvjeravam vas, sreća zgodnog tijela na plaži nikako se ne može usporediti sa srećom uskrsnog jutra kada znaš da si učinio dobro djelo, te tako, barem na kratko pomogao Isusu nosit križ, onaj križ kojeg smo mi grijesima skovali. Čokolada je tu da se voli, ja sam sigurna da je Isus postao čovjekom u današnje vrijeme da bi i on uživao u šniti kruha sa nutellom.
Razlika je samo ta što bi On jeo čokoladu i činio dobra djela, a mi ne jedemo čokoladu i nismo se rastrgali od dobrih djela. Ne znam, ali meni je ovaj Isusov put nešto puno draži od ovog svjetovnog.
Ana Mikulić/Vrisak.info
