Nove tehnologije znatno su promijenile i medijski svijet, način rada i sadržaj. Promjenama su pridonijele i društvene mreže.
Logično je onda zapitati se – je li danas moguće biti informiran ako nemamo profil na nekoj mreži? Jesu li i novinari postali brend, čije se objave prenose? Postoji li uopće informativno novinarstvo ili je sve postalo interpretativno? Odgovore je potražila ekipa emisije Puls.
Autor: Martina Validžić/Puls/HRT
“Društvene mreže plodno tlo za govor mržnje”
Zanimanje novinar prije 40-ak godina izgledalo je ovako – pisaći stroj, fiksni telefon, kopanje i kopanje da dođeš do informacija i puno međuljudske komunikacije. Nepoznati urednik tada je kazao kako je mladom novinaru potrebno šest do sedam godina kako bi postao ‘pero koje će pisati i uređivati’.
Danas je, pak, novinarskim pilićima dovoljno da znaju koristiti sve suvremene tehnološke alate, da imaju profile na Facebooku, Instagramu, Twitteru, te gotovo preko noći postaju pera. I mi koji smo prve novinarske korake napravili u vrijeme dok su se još faksirali pozivi na press konferencije i koristili telefonski imenici da bi došli do određene osobe, većinom smo tradicionalnom novinarstvu rekli – ‘bye bye’.
Novinari na Facebooku
– Ja se sjećam, dok sam počinjala, dok su dinosauri hodali zemljom, tada je bilo jako teško doći do novinara. Nisi mogao tek tako stupiti u kontakt s njima. Zvao bi neku centralu, pa te nikad ne bi prespojili, pa se taj nikad ne bi javio. Sad smo mi njima na tacni ponuđeni, gdje god. Naći će me na Fejsu, Twitteru, javit ću mu se jer je ‘seenao’ poruku, kaže novinarka i urednica Merita Arslani.
Novinar Samir Milla kaže kako na Facebooku ‘visi’ po deset sati dnevno, a objavi jedan do dva statusa. Facebook mu je, kaže – dovoljan. I za poslovne i za privatne potrebe.
Za Aleksandra Stankovića “Facebook je zlo” koje “najčešće služi za potvrdu vlastite narcisoidnosti, za bildanje ega, neprestano pogledavanje koliko si dobio lajkova, najčešće za nekakve priglupe objave”. Smeta mu i to što je kaže “postao prostor širenja mržnje”. S druge strane, dodaje Stanković – Facebook ma i nekih prednosti, služi mu za posao i putem Facebooka upoznaje ljude sa sadržajem.
Društvene mreže kao igralište
I novinski sadržaj se izmijenio, a pandemija je sve to ubacila u petu brzinu. U lockdownu, društvene mreže jedino su igralište, javna digitalna površina na kojoj novinari u nedostatku zbivanja, posežu za statusima i komentarima osoba iz javnog života. S druge strane, i sami novinari su postali prepoznatljiva lica te nerijetko i sami znaju izazvati raspravu svojim stavovima. I nema razlike između privatnog i poslovnog profila.
U komercijalnom okruženju, novinari su danas brend, privatni profili im daju prostor da se brendiraju. Polako se izbrisala ta granica između profesionalnog i privatnog, kod velikog dijela novinara. Kod nas je to dominantan diskurz, da mahom izjednačavaju privatnu s profesionalnom pozicijom, kaže Marijana Grbeša.
Zvijezde vladaju mrežama, političari ne
Najlakše je danas pak popuniti kvotu objavljenih članaka na portalima prenošenjem objava poznatih osoba. Maja Šuput, Severina, Nives Celzijus i ostale estradne zvijezde to debelo koriste pa svaku objavu pomno pripremaju, za razliku od naših političara, koji većinom još ne vladaju dobro društvenim mrežama. Naravno, ima i tu iznimaka, pa neke zvijezde, ne htijući završe kao najčitanija vijest na portalima jer su, eto, danas za doručak jele šparoge.
– Što se tiče prenošenja internetskih objava, to mi je primarno užasno smiješno. Prvo zato što meni Instagram ne služi za posao. Moj instagram ne postoji zbog toga da imam čim više followera, kaže Barbara Kolar. Smeta je novinarsko prepisivanje koje se toliko ponavlja dok ne ‘postane istina’.
Jadranku Kosor na Twitter je nagovorio sin. Ne smeta je kad novinari prenose njezine objave na portalima. No, dodaje – “tviteraši znaju zamjerati a ja kad nešto stavim to ne znači da želim raspravljati o svojem stajalištu”.
Građansko novinarstvo
Društvene mreže doprinijele su širenju tzv. građanskog novinarstva, pa nerijetko najčitaniji članci postaju oni sastavljeni od komentara čitatelja na nešto što su gledali na televiziji ili čitali u novinama. Time se otvara pitanje – Koja je budućnost novinarstva, ako svatko može biti ‘kreator javne agende’, upozorava Marijana Grbeša.
Sjećate se kako su danima razvlačili voditeljicu Doris Pinčić jer se nekolicini gledatelja nije svidjelo što ima svezan rep u emisiji Dobro jutro, Hrvatska? Čudom smo se čudili da je to nekome relevantan sadržaj, no komentara ispod članka nanizalo se u rekordnom broju. Merita Arslani kaže: Mi ne objavljujemo ono što nam se sviđa, nego naprosto idemo po željama čitatelja. Intervju sa Zdenkom Kovačiček nije ni približno čitan kao intervju s npr. Majom Šuput, dodaje Samir Milla.
Mediji kultiviraju publiku
– Publiku kultiviraju mediji, dakle, taj ukus kod publika stvaraju i mediji. I dokle god mediji budu promovirali ekstremno senzacionalističke sadržaje, naravno da to neće biti dobro za demokraciju, a i u perspektivi za položaj novinarstva, kaže Marijana Grbeša. Vjeruje da će novinarstvo kao profesija opstati. Prilagođava se tržištu, ali ne i standardima. Smatra kako je ono danas manje informativno, a sve više interpretativno – ali da će se stvari morati promijeniti.
Drago Hedl Pola je stoljeća u novinarstvu, još se sjeća pisaćih strojeva i lijevanja olova u novinske retke, nije prisutan ni na jednoj društvenoj mreži. Nema za to vremena, kaže, jer ne radi samo dok spava. Doduše, postoji neki Drago Hedl na fejsbuku, ali to nije on. “Ja volim teren, to je ono gdje se osjećam vrlo sigurnim. Nije mi teško sjesti u auto i otići bilo kamo, u bilo koje doba dana. Ako je godišnji, ja ću ga prekinuti da bih napravio zanimljivu temu”, kaže.
– Na neki način mi je malo žao kolega danas, redakcije su siromašne, nema više novca za istraživačke priče, moraju raditi brže, s oskudnijim alatima, manjka ljudska dimenzija koju ne možete nadoknaditi niti jednom društvenom mrežom, zaključuje.
Vrisak.info
