Ustala sam se ranije, prije ukućana da sve fino očistim, dezinficiram. Prvo sam se umila, oprala zube, pogledala u ogledalo… Ok, jučer sam kosu oprala i isfenirala, Bog poživio onu rotirajuću četku. Znači, mogu proć ako ne daj Bože neko dođe.
Piše: Izolirana/Vrisak.info
Rukavice, domestos, sanitar, svega imam,ostalo mi od zadnje nabavke. Čistim i kontam nešto… Nisam otišla u ovu novu nabavku zaliha, imam pola paketa wc papira i tri muškarca u kući. Neće mi doteć ni do kraja dana. Nastavljam ribat, pa ubacujem robu u mašinu… Prašak kraju, omekšivača još malo, doteć će ako ga pomješam s vodom. Čujem korake na stepenicama, prve, druge, treće… Evo bandita.
“Mama, mama, šta ćemo jest” to nije ni oči otvorilo, gladno i galami. Onaj veliki, zvani suprug, šuti. Vidi da sam kavu napravila, a nisam popila, zato šuti. Pametan čovjek.
“Mama ja bi linolade. A ja bi paštete. Ja bi i linolade i paštete.”
“Oćete li jaja?”
“Oćemo.”
Peri ruke 20 sekundi toplom vodom. Peri zube. Umij se.
Prvi problem prevaziđen.
Veliki mora na posao, nema veze što se sve zatvara, on mora radit. Ode, k’o da ide na streljanje. Ja i dva bandita ostajemo u kući.
Skaču, penju se na kauč, ormar, glavu. Prosipaju po podu, ja čistim. Šaljem poruku Velikom da se izuva ispred kuće kad dođe i da se kupa, pa tek onda može ući u dnevni.
Tek podne, ali da ne smetnem.
Ručak. Izazov dana. Jedan bi makarone, a drugi bi špagete. Jer, to nije isto.
“Može li juha?”
“Može.”
Peri ruke 20 sekundi toplom vodom.
Problem drugi, prevaziđen.
Razgrćem robu na balkonu, nigdi nikoga.
Nemaš kome reć “Oće li?”
Taman se zadubim u svoje misli, čujem vrisku i plač. Trčeći stepenicama, zveknem se u mali prst, sjetim se rodbine Velikog sve do devetog koljena, uletim u dnevni ko na umjetničko klizanje, oni sjede i šute. Gledaju u me, prave se blesasti. Ruke ovog jednog iza leđa.
“Šta ste uzeli?”
“Ništa.” lažu mala usta. Kako tolišni znaju slagat?
“Šta ste uzeli?” ponavljam pitanje, a oni se smijuckaju. Bacam pogled da vidim šta fali u kući, a fali, Bogu fala, svega, primjećivam da mi nema mobitela.
“Daj to vamo!” zapovjedam, a one male ruke polako se vraćaju na pravo mjesto i pružaju mobitel prema meni. Izvadili sve Božje igračke koje postoje u kući, sve razbacali i ostavili, pa se dočepali mobitela. Plaču i govore da ih ne volim.
“Vidi koliko igračaka imate, zar se ne znate igrat fino. Da je meni bilo toliko igračaka, i sad bi se igrala s njima.”
“Pa igraj se” kaže ovaj od šest godina. Čega se lik dosjetio.
Izmišljamo neke nove stvari, pričamo priče, kratimo vrijeme dok Veliki ne dođe, jer Velikom treba večeru napraviti. Stavljam lonac,palim šporet, banditi kupe igračke, prava idila.
Veliki se stvarno izuva ispred kuće, čujem klapa u kupaonici. Ja opet još jednu turu dezinficiram, za svaki slučaj. Ponovo mislima lutam dok krpom brišem ručke od vrata, štokove, rukohvat i sve ostalo što se rukom dira.
Trznu me glas Velikog “Šta ovo smrdi?”
…
“Večera.”
Vrisak.info