Dao sam sve u mladosti, da bih ako je dočekam uživao u starosti. Danas nakon svega mogu reći da sam se varao i živio u iluziji. Za razliku od mnogih ostao sam braniti kućni prag u Domovinskom ratu i hvala Bogu iz njega izašao bez tjelesnih oštećenja. Tada su nam pričali da ćemo mi koji smo bili branitelji jesti zlatnim kašikama. Nakon što je ponovo pokrenut Aluminijski kombinat počeo sam raditi u njemu i mislio sam da sam osigurao egzistenciju za sebe i za svoju obitelj.
Nije prošlo mnogo od rata kada su počeli vraćati oni koje smo mi branitelji nazivali mornarima i dezerterima. Mi koji smo obranili grad i svoj narod nismo imali nikakve prednosti nad njima. Došli su dobrog zdravlja i s ušteđevinom koju su zaradili dok smo mi ratovali. I kako to obično biva para buši gdje burgija neće, a ostatak priče znate.
Danas je najlakše uprijeti prstom u nekoga i prozvati ga krivcom, a krivci za Aluminij su svi oni koji su njime vladali od ponovnog pokretanja. Danas je lako biti general poslije bitke i komentirati situaciju, a situacija je očajna za sve nas koji smo ostali bez posla. Većina nas je svjesna da problem nije od jučer, da se to gomilalo godinama, ali smo svjesni da se nije puno toga učinilo da se situacija popravi.
Što ću ja danas? Nemam uvjete za mirovinu, nisam ni za odlazak u inozemstvo. Živjet se mora, ali kako živjeti praznog novčanika?
Banka traži svoje. Računi se moraju platiti, a o hrani ne smijem ni misliti. Ja nisam na rubu očaja, ja sam očajan čovjek koji traži slamku spasa. Ne znam hoće li ta slamka doći i hoću li je ja uhvatiti za nju, ali znam da smo izdani od svih i ostavljeni na cesti za koju smo krv u ratu prolili, piše za Hercegovina.in jedan od radnika Aluminija koji je bio i hrvatski branitelj
Vrisak.info