Širokobriješki franjevac fra Željko Barbarić, koji je trenutno na službi u Jeruzalemu, na svojoj Facebook stranici Pretežno Vedro objavio je tekst o nadi.
U tekstu se osvrnuo i na ubijene hercegovačke franjevce u Širokom Brijegu čija je 78. obljetnica obilježena 7. veljače.
Tekst prenosimo u cijelosti:
Porazgovarao sam maloprije s jednim bratom iz Sirije. Tek je danas uspio stupiti u kontakt sa svojom obitelji. Vidjeli smo se i jučer dok još nije znao ništa o njima. Danas je to bio drugi čovjek. I pričali smo o tragediji Sirije, ratovima, siromaštvu, problemima, a sad još i o potresu koji je odnio mnoge živote i ono malo imovine koje su izbjeglice našle u svojim novim domovima.
I pričali smo kako je teško pričati o nadi u tim ekstremno teškim uvjetima. Čovjek može samo slušati. No, reče da njegovi roditelji ipak u sebi čuvaju iskru nade i da ta nada nije posve zamrla u njima. Ostao sam bez riječi…
I u najtežim i najtamnijim trenutcima odnekud se pojavi nada. Neobjašnjivo. Neumorno. Uporno i uvijek iznova.
Rado pogledam ovu sliku moje braće. Samostanska zajednica, bratstvo, svi zajedno pred vratima širokobriješkog samostana. Jesu li znali da im je to posljednja zajednička fotografija?
I mi smo ove godine napravili zajedničku fotografiju kao samostanska zajednica Svetoga Groba. Što da je to bila naša posljednja zajednička fotografija?
Jedan od najupečatljivijih detalja iz priče o ubijenim širokobriješkim fratrima jest to da su, svjesni u kojem pravcu ide njihovo zatočeništvo i sudbina, skupili snage i ispovjedili se jedan pred drugim te dobili sakramentalno odrješenje. I na taj detalj se rado vratim. U nadi protiv svake nade.
Ovaj život, prolazni i zemaljski, prah i prašina, taj život je po svemu sudeći brojio svoje zadnje sekunde. Valjalo se pripremiti za onaj drugi život. Onaj na kojeg ne možemo ponijeti ništa sa sobom, a valja ostaviti iza sebe sve ono što se dade baciti u zagrljaj i beskrajno more božanskoga Milosrđa.
Nada. Ova fotografija uvijek iznova probudi nadu. Ne toliko u savršene staze ovoga života, koliko u mogućnost biti zagledan u nebo i u onim najtežim životnim etapama.
Ne sumnjam da je njihovo ubojstvo na Širokom Brijegu bilo posljednji krik zla. Ne sumnjam ni da će u budućnosti biti još potresa, ratova i neopisivih tragedija. A nekako ne sumnjam da će se opet odnekud pojaviti nada, baš onako kako se pojavila i iz Pandorine kutije. Kad je sve loše izišlo iz Pandorine kutije i raštrkalo se po svijetu, izišla je i nada.
Tako je dobro što postoji nada. Unatoč svemu…, stoji u tekstu fra Željka Barbarića.
Vrisak.info
