Čula sam jednog dedu na ulici kako govori svom prijatelju da on odavno nije ni vidio proljeća, još otkad mu je sin otišao u Njemačku, pa se sada rijetko i javlja. Nisam htjela prisluškivati, no moje uši to nisu mogle ne čuti. Rečenica koja je moje srce zaustavila na trenutak, rečenica da on odavno nije ni vidio proljeća. Naravno da dedo nije mislio na sunce i na cvijeće, naravno da je savršeno upotrijebio ovu metaforu.
Iz konteksta sam izvukla da su i oni, kao i svi mi ostali, komentirali kako ovo vrijeme nije normalno i da smo se prošle godine u ovo doba već kupali na moru i sunčali na plaži. Kao da mi i nije samoj ove kiše preko glave, pa da još i moram pričat o njoj. Zašto imamo prečesto potrebu komentirati pojave na koje ne možemo utjecati, a one na koje možemo konstantno zaboravljamo? I meni fali proljeće, čak mi ni alergija ne bi smetala. I meni fali sunce, i opekline namazane jogurtom. I meni fali kava na terasi uz raspoloženo društvo, jer napokon je toplije. I meni sve to fali, ali nekom proljeće znači puno više.
I ne znam zašto nam je toliko stalo do tog cvjetanja, kad smo već odavno uvenuli. Bez nade i bez truda. Gura se, živi se iz dana u dan, uvijek isto. Sad se kao pravimo da bi malo sunca promijenilo sve, a sve što bi promijenilo je upravo to da ne bi više kukali na kišu nego na vrućinu.
Puno nam se gore stvari događaju od ove kiše. Bogu hvala, kod nas u Hercegovini nema poplava, ali ima komentiranja. Baš me zanima što bi ljudi iz Bosne rekli na ove naše primjedbe. Ne znam zašto uopće pišem o vremenskim prognozama, ali stvarno mi je dosta ljudi koji proljeće vide kao sunce i cvijeće, a ne vide da džaba proljeće ako je u nama mrzla zima.
Džaba cvijet kad je u nama drača. Džaba ogromno plavetnilo mora, kad se u nama duša steže. Jer većini naših sugrađana nije lako.
Razmišljam o tom dedi iza kojeg sam hodala i zaplakala bih za njim, jer mu nije stalo. Jer je njemu svejedno, bilo sunce ili snijeg. Njemu nema onog najmilijeg. Onog što je rukama podizao i gradio. Njemu nema njegovog drugog para očiju. Njemu je uvijek mrkla zima. Jer sin je otišao i rijetko se javlja. Ja ne znam shvaća li itko koliko ljudi postoji koje bole puno teže stvari od vremenske prognoze i što ne mogu nabit sunčane naočale na glavu i otići na kavu.
Ne znam koliko ljudi zna da proljeće nije samo godišnje doba. Ne znam koliko ljudi shvaća da nije država kriva što ne raste cvijeće, krivi smo mi jer ga nitko nije posadio. Govorim da nije država kriva, jer ju uvijek krivimo za sve, i ne kažem da nismo u pravu ali postoje i iznimke. Ne može vam kiša ništa ako imate dovoljno savjesti da se sjetite oca, pa kakav god prema vama bio. Ne može vam kiša ništa ako cijenite bogatstvo obiteljske snage. Ne može vam kiša ništa ako posjedujete unutarnje zadovoljstvo. Zato prestanimo kriviti kišu, jer nije nebo krivo radi situacije kakva je, već zemlja, već mi. I sve je to do načina razmišljanja.
Meni je na primjer proljeće došlo kada sam vidjela koliko ljudi ide bodrit HKK Široki, jer vraćamo se na stare staze, staze zajedništva. Polako, ali sigurno. I vjerujte, sretnije osobe od mene nema.
Jer koliko ja volim Hercegovinu i Široki Brijeg, meni je u duši uvijek proljeće, jer sam tu. Gdje većinom svoj podržava svoga, gdje sin ipak popije koju pivu sa ocem, gdje se vrijednost ne zaboravlja. I na kraju, gdje cvijeće uspije niknuti i iz kamena.
Ana Mikulić/Vrisak.info
