U Zagrebu se opet trese. Na Filozofskom fakultetu, ne u onim zgradama u središtu koje su većinom zaposjeli »zaslužni drugovi« nakon onoga tamo Drugog svjetskog rata. Uglavnom ih nisu obnavljali, a i što bi. Ako su im ih dali besplatno, pa red je i da se netko drugi brine o njima. Potres za to nije znao te se baš tu najbolje odrazio. No, skrenusmo u našoj priči, iako i ona ima veze sa svime ovim. Filozofski fakultet u Zagrebu, po ocjeni mnogih uglednih stručnjaka, bio je i ostao leglo totalitarizma, nekada jugoslavenskoga, sada antifnog i sličnih pajdaša. Milorad Pupovac je tu dobro pustio korijenje. Ne da svoje kadrove Vesnu Vlahović Štetić i Nevenu Jovanović. Inače dotični imaju vrlo zanimljive životopise, u kojima govor na hrvatskom jeziku nije našao svoje mjesto iako bi trebao kao službeni jezik države Hrvatske. Nisam istina dotične slušao, mediji izvijestiše o tomu i nitko ih nije još opovrgao. Rektoru Damiru Borasu se sve to nešto ne sviđa i saga ide dalje. Hoće nekoga drugoga u vrhu fakulteta. Ne znaju Hercegovci nego »u sridu« pa što bude.
Ipak držim da ih fra Luka Marković u jednom od svojih posljednjih tekstova na portalu Katoličkog tjednika krivo napada. »Od početka sukoba između Bošnjaka i Hrvata upozoravao sam u esejima da krivicu za te sukobe ne snose samo oni među Hrvatima u Hercegovini koji su bili spremni žrtvovati sve druge sunarodnjake kako bi svoju regiju približili Hrvatskoj, nego i bošnjačka strana koja je očito imala svoje strateške ciljeve i poglede na razvoj situacije u BiH.« Svatko naravno može željeti što hoće i kako hoće, ali stvarnost je počesto drukčija. Bila je i u spomenutom slučaju. Vjerujem da će to fra Luka polagano razumjeti, kao što su stvarnost u BiH razumjeli oni o kojima lijepo piše u spomenutom tekstu. Hercegovina nikada nije niti će ostavljati svoju braću i sestre diljem Herceg Bosne, BiH. Što to svi budemo bolje razumjeli, bit ćemo zacijelo jači. Takvi nismo kada bismo otpovrnuli: Bosanci su htjeli Aliju! Gluho bilo, rekao bi naš dobri puk.
Oni u koje su se razočarali junaci iz fra Lukina teksta, bili su tako živi ovih dana. Pokušavaju nastaviti tamo gdje je Ahdnama stala, podvrći sebi narod koji je tu imao svoje kraljeve i kraljice, svoju tako živu povijest. Onda dođoše Turci i pokušaše sve prebrisati. Potlačenima udijeliše Ahdnamu da bi im mogli služiti kao roblje. Oni će, pak, vladati. Nesretni Željko Komšić možda je od svega toga nešto čitao, možda nije, ali on stavi sliku zločinca Josipa Broza Tita u svoj ured te se umisli da je neki vladar. Ovih dana sa sumišljenicima pokuša na prijevaru i pritisak izvući od Hrvata da ga priznaju svojim predstavnikom. Ne uspi. Taj »strašni« Čović i svi u HNS-u BiH odbaciše da ih, da nas, on vodi u europske integracije. Nastade naravno galama i optužbe, kao kad je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman govorio o ovim krajevima, kad je to činio pobjedonosni hrvatski ministar obrane Gojko Šušak, kad je Mate Boban uspostavljao i spominjao tamo neku Herceg Bosnu… Jedino su mazili i pazili Stipu Mesića i Ivu Josipovića, sram me reći, bivše hrvatske predsjednike. Prema Kolindi Grabar Kitarović mislili su različito. Vele žensko je, te su ju napadali, hvalili, da bi je na kraju ipak odbacili. Tko je vidio da ona predstavlja nešto njima muškarčinama. Tu svoju muškost pokazaše u nabavci respiratora. Tražili su se na sve strane, oni se pohvališe da su ih pronašli, razvučenih lice slikaše se po uzletištima i bolnicama. Kad tamo, tih istih respiratora odrekle se neke crkve u Irskoj, jadni zaboravili skinuti te naljepnice, i potrošili za njih puno više nego što je trebalo. Usput ne dopustiše ruskim stručnjacima da dezinficiraju SKB Mostar, dok su cvilili kada to dotični činiše u Banja Luci i pitaše zbog čega samo kod njih. Zaključno, neka se ti tamo truju, baš nas briga. Zar je onda čudno da hrvatski puk u Herceg Bosni, BiH, odbacuje jugoslavenski totalitarizam iz Drugoga svjetskog rata i kasnijih predugih 45 godina te želi svoj entitet, da bude svoj na svome kad već jedan narod u BiH to ima a drugi narod brojnošću pokušava sebi podvrgnuti onaj zajednički?
Budu li na slobodi, oni iz spomenutog muljanja uskoro će jamačno obilježavati rođendan druga Tita, kao što su ovih dana obilježavali u Kumrovcu obljetnicu njegove smrti. Kad sve to promotrimo, lako prepoznajemo istu nit, onu totalitarnu. Drugi mora biti onakav kako ja kažem da mora biti. Nije važno je li ta nit jugoška, osvajačka, kolonizatorska, ona je uvijek zlo i ništa više. Nema smisla cviliti kad je povijesne mijene prekinu i tražiti nove gospodare. Ima smisla samo se pokajati te biti vjerni član svoga naroda i vjerni član svoje vjerske zajednice, ako ti Bog nešto znači.
Nas katolike mjesec svibanj neprestano na to podsjeća. Posvećen je Gospi, našoj Kraljici i Majci. Molimo tada i krunicu. Spasila nas je kako u zadnjem Domovinskom, tako i u svim drugim ratovima i nevoljama. Učinit će to također u ovom Trećem svjetskom ratu što se upravo odvija pred našim očima. Ima ih koji su svega svjesni te krunicu mole s braćom i sestrama razasutim diljem kugle zemaljske. Hvala tehničkim dostignućima koja to omogućuju. Ako nam se da, priključimo se nekom takvom načinu moljenja krunice. Ni u Bosni, kad smo već počeli s njom, ni bilo gdje drugdje ne bi se smjelo nikoga zaboraviti. Naši bojovnici stajali su rame uz rame jedan drugome te je i nama u molitvi stajati tako!
Miljenko Stojić/Vrisak.info
