Subota. Voziš kući. Gledaš svoje piliće u retrovizoru. Sretni su. Sretan si. Sve si napravio kako treba. Sve ide kako treba. Imaš nju. Imaš njih. Imaš sve što si od života tražio. Ništa ti više ne treba. Tvoj je cijeli svijet.
Trenutak kasnije dolete dvije pijane budale. I sve nestane. U trenu. Iako ništa krivo nisi napravio. Nigdje nisi pogriješio. Ništa nisi mogao. Bum. Srušio se čitav svijet.
Jedna pijana budala provest će čitavu vječnost goreći u paklu. I druga će, samo što bi prije toga trebala ostatak života provesti trunući u zatvoru. Ali neće. Nikad neće. Uvijek nešto sredi tata, kum, pajdo iz stranke. Uvijek se za takve nađe neka “sinkopa”, “društveno prihvatljiva obitelj” ili “sutkinja je uzela u obzir da mu je to prvi put da je ubio tročlanu obitelj”.
A vas troje od gore gledate svog pilića kako se bori za život. Kako vas traži pogledom. I ne možete joj pomoći. Što god se s njom dogodilo, ne možete joj pomoći. Što ako pobijedi? Kakav je život čeka? Bez mame, bez tate, bez brata, bez obitelji? Na što je sve to jadno, nevino dijete osuđeno bez da je išta skrivilo?
Gledam jutros dvoje svojih pilića kako odlaze u školu i u vrtić. I razmišljam o tih dvoje koji jutros nisu otišli. O njih dvoje koji ih jutros nisu ispratili i koji ih nikad više neće dočekati.
Dragi ljudi, nikad vas nisam upoznao. A imam osjećaj da smo cijeli život proveli skupa. Toliko me tuge pogodilo. Jer je na vašem mjestu mogao biti bilo tko od nas. I može biti već sutra.
Nek vam Bog da vječni mir i pokoj. A svim pijanim budalama ovog svijeta neka vaša slika prođe kroz glavu svaki put kad sjednu za volan.
(Bernard Jurišić/Facebook).
Vrisak.info
