Nekada se po hercegovačkim selima živjelo u ritmu običaja od kolijevke do groba, svaki trenutak imao je svoje značenje, simboliku i prenošenu mudrost.
Danas, u doba digitalizacije i ubrzanog života, mnogi od tih običaja polako tonu u zaborav.
Stare pjesme više se ne pjevaju, djevojačke i momačke večeri izgledaju drukčije, a mnoge obiteljske tradicije više nitko ni ne pamti.
Prosidbe na stari način, ono kada su se žene tražile uz dogovor
Nekada se nije išlo “na kavu” nego „u prosidbu“. Obitelj bi prvo raspitala o djevojci, o tome kakva je domaćica, iz kakve kuće dolazi, kao i ima li miraz. Kada bi došao „dan“, momak bi s rodbinom, najčešće kumom, otišao kod djevojčine obitelji noseći razne darove kao rakiju, kavu, šećer.
Ako bi otac rekao „može“, dogovarala se svadba. Danas su ovakve scene tek tema za šalu ili kazališnu predstavu.
Kolo i ganga kao ritam zajedništva
Kolo se igralo spontano bez razglasa i mikrofona uz diple, gusle ili jednostavno uz pjesmu. U njemu nije bilo važno znanje, već sudjelovanje.
Ganga, kao najprepoznatljiviji oblik pjevanja iz Hercegovine odjekivala je po brdima i dolinama. Danas se kolo jedva sastavi i na svadbama, a ganga se čuje više na društvenim mrežama osoba koje je još uvijek vole i promoviraju nego u stvarnosti. A bila je zvuk duše naroda.
Derneci – svetkovine koje su spajale sela
Svaka župa imala je svoj dernek većinom je to bio na dan zaštitnika župe. Bio je to dan kad se svečano oblačilo, pripremalo najbolje jelo i dolazila rodbina. Navečer bi se igralo kolo te družilo do kasno u noć.
Djeca su čekala te dane s veseljem, a momci i djevojke ih koristili za upoznavanje. Danas, u mnogim mjestima, dernek je postao tek datum na kalendaru bez okupljanja, bez derneka.
Obrađivanje zemlje, vrijeme kada su svi znali kad je ‘mlada nedilja’ i kada se ne smije kopati
Život je bio usklađen s prirodom, mjesečevim mijenama i crkvenim kalendarom. Postojali su dani kad se „nije radilo“, ne zato što je bilo zakonom zabranjeno nego iz poštovanja prema predaji kao na primjer, na sv. Iliju, Veliku Gospu ili „mladu nedilju“.
Ljudi su vjerovali da će kršenje tog reda „donijeti nesreću“. Danas rijetko tko zna značenje tih dana, a još rjeđe ih poštuje.
Nošnje i vez, ono kada je svaka djevojka sama izvezla svoj “miraz”
Sprava je bila ime za svu opremu koju je djevojka pripremila za brak kao vezene jastučnice, ručnike, stolnjake, odjeću. Sve se radilo ručno, često uz svijeću, a svaki uzorak imao je svoje značenje.
Nošnje su bile znak časti i identiteta, a iz njih se vidjelo odakle dolaziš i tko si. Danas su sačuvane samo u folklornim društvima, a ručni vez zamijenila je tvornička roba.
Vrijedi li spasiti što se još može?
Hercegovina se mijenja, kao i cijeli svijet. No, u toj promjeni ne smijemo zaboraviti tko smo. Stari običaji možda više ne mogu živjeti u cijelosti, ali ih možemo sačuvati kroz sjećanja, priče, dokumentiranje i naš hercegovački ponos.
Jer narod koji zaboravlja svoje običaje zaboravlja i dio sebe.
Vrisak.info
