U Donjim Mamićima, selu kraj Širokog Brijega, živi čovjek čije su oči vidjele previše tuge, a srce podnijelo više nego što bi ikada trebalo.
Venco Mikulić danas živi sam, u kući koja čuva uspomene, ali ne donosi utjehu.
Njegova životna priča, koju je zabilježio novinar Mario Brkić za Glas Hercegovine, svjedoči o snazi čovjeka koji je ostao uspravan iako mu je život lomio temelje.
Prije više od dvadeset godina, Venco je izgubio sina. Mladić je imao samo 21 godinu kada je, tokom služenja vojnog roka, brutalno pretučen.
Otac je tada krenuo u borbu za njegov život, putovao je s njim od jedne bolnice do druge, od Beograda do Sarajeva, pa Splita i Zagreba. Svaka vrata su se otvarala s nadom, ali zatvarala s razočaranjem. Na kraju, sin je podlegao ozljedama, a Venco ostao bez dijela sebe.
Godinama kasnije, kada je pandemija koronavirusa paralizirala svijet, Venco je doživio još jedan udarac.
Kćer mu je iznenada preminula, sve se dogodilo u roku od tri dana. Bez upozorenja, bez vremena za oproštaj. Bio je to trenutak koji je zapečatio njegovu tišinu.
Danas, Venco živi povučeno, daleko od buke svakodnevice. Njegov dom je tih, ali pun glasova prošlosti. Fotografije na zidovima, predmeti koji više nikome ne pripadaju, i šuma koja ga okružuje, sve to čini njegov svijet. Kaže da se ne sjeća kad se zadnji put nasmijao.
Ipak, ne traži sažaljenje. Umjesto toga, svakog dana odlazi u šumu, priprema drva, radi koliko može.
“Volja je najvažnija,” kaže, a Venco je još imam.
Vencova priča nije samo o gubitku. Ona je i o tihoj hrabrosti, o čovjeku koji se ne predaje, iako mu je život oduzeo ono najvrijednije.
U vremenu kada se mnogi bore s prolaznim brigama, Venco podsjeća da postoje borbe koje ne prestaju, ali se i dalje živi.
Vrisak.info
