Novinar Mario Brkić donosi još jednu snažnu i ljudsku priču iz srca Hercegovine. Ovoga puta vodi nas u ljubuško selo Proboj, gdje živi Zoran Macan (73) – čovjek kojemu je život oduzeo nogu, ali ne i volju, disciplinu i radnu etiku.
Svako jutro za Zorana počinje isto – rano, u tišini sela.
„Ja svaku večer vježbam da bih ujutro ustao u pet. U pet sati sam već na nogama“, govori.
Iako je bez jedne noge, to ga, kako sam kaže, ne sprječava da se svakodnevno brine o stadu od oko 150 koza. Radi bez prestanka, bez odmora, već punih osam godina.
U reportaži “Glasa Hercegovine” Zoran otvoreno govori o životu na selu, stalnoj borbi za egzistenciju, ali i o odnosu institucija prema osobama s invaliditetom.
Njegova životna filozofija sažeta je u tri riječi: disciplina, kretanje i rad.
„Ne pijem kavu, ne pijem kolu, ne pijem alkohol. Tablete uzimam minimalno. Dvadeset godina nisam prehladio. Cijelu zimu radim mokar kao čep, a ništa me ne boli“, kaže uz osmijeh, pokazujući štake s metalnim nastavcima koje su postale njegov svakodnevni oslonac.
“Bez noge, a invaliditet mi ne priznaju”
Unatoč teškom invaliditetu, Zoran tvrdi da sustav za njega nema sluha. Živi od skromne socijalne pomoći.
„Imam socijalnu pomoć oko 250 maraka. Penziju mi nisu dali. Tražio sam civilnu – nisu mi dali. Dođe papir kući i piše da mi ne priznaju invaliditet. Čovjek nema nogu, a invaliditet – ne priznaju“, govori bez gorčine, ali s očitom nevjericom.
Ipak, od rada ne odustaje. Briga o životinjama njegova je svakodnevica, ali i najveći trošak.
„Samo mekinje godišnje odu preko 5000 maraka, a gdje je sijeno… Ja zadnju marku dajem njima. Neću da životinje pate“, ističe.
Pas – nezamjenjiv čuvar stada
Život uz stado nosi i opasnosti. Zoran objašnjava da bez psa ne bi mogao opstati.
„Ima vukova. Ljudi koji imaju koze ili ovce – svi imaju pse. Ne može drukčije“, kaže, prisjećajući se i prijava te nesporazuma koji su znali nastati.
“Koze me slušaju – samo ih pozovem”
Na pitanje kako s jednom nogom uspijeva voditi i okupljati koze po terenu, odgovor je jednostavan i pun povjerenja.
„Samo ih pozovem. One idu gdje ja hoću. Navikle su na mene. Ja njih volim, ali mora se znati i red.“
Govoreći o tržištu, primjećuje kako su cijene posljednjih godina znatno porasle.
„Koza je danas 350 do 400 maraka, a skotna ide i 500. Prije je bila upola jeftinija“, kaže.
Samac s humorom kao štitom
Zoran danas živi sam. Iza sebe ima dva braka, a humor mu pomaže da lakše nosi svakodnevicu.
„Dva puta sam se ženio… a ako bude, oženit ću se i treći put. Evo prilike, neka se javi koja želi“, govori kroz smijeh.
Iza šale, međutim, ostaje ozbiljna i dirljiva priča o čovjeku koji se oslanja isključivo na vlastiti rad, upornost i dostojanstvo.
„Sve sam krvavo zaradio. Ne tražim od nikoga ništa. Samo da ljudi prepoznaju dobrotu“, zaključuje Zoran Macan – Ljubušak čija priča ostaje snažan podsjetnik na vrijednost rada i ljudske izdržljivosti.
Vrisak.info
