Ravno je, primjerice, nalik državama Norveškoj u Europi ili Čileu u Južnoj Americi, izdužen teritorij koji, za razliku od spomenutih država, nije okružen oceanima da bi se barem vodenim putovima mogao povezati, nego treba “udariti” preko ljutog krša od Zavale, preko gorskog područja – Belenića, Površi, prostranih Bobana, zatim Žurovića do Glavske, odnosno od Neuma do Konavala. Pokušali smo, ali u cijelosti nismo uspjeli “prošetati” od Zavale do Ivanice – “sitnica” od 37 kilometara više propalog makadama nego škrtog asfalta. Kako nam ni vremenske prilike nisu bile sklone, stigli smo do mjesta Grepci. Dalje nije išlo jer trebalo se vratiti bivšom trasom uskotračne pruge do Ravnog. Da bi se Ravno preko Zavale uvezalo s naseljem u izgradnji udaljenom oko 44 kilometra, potrebno ga je barem i trometarskom cestom spojiti. Za sada je jedina veza asfaltirana trasa bivše uskotračne pruge, uglavnom prostorom manjeg bh. entiteta. Pri tome nije bitno što je riječ o drugom entitetu, nego što ta prometnica ne povezuje gorska naselja u općini Ravno.
Da bismo vidjeli što se na tom prostoru događa, vođeni Mirom Obradovićem, šumarom iz Čapljine nadležnim za prostore općine Ravno, i uz pratnju Stanislava Vukorepa, arheologa i publicista, također iz Čapljine, uputili smo se kroz ravanjske gore. Uspon na visove od 600 i više metara iznad mora protkanog pločama s imenima mjesta iz kojih se ljudi, ako ih ljeti i bude, u zimskom razdoblju povuku prema Dubrovniku ili Trebinju, vodi odmah iz Zavale. Prvo naselje Golubinac smješteno je na brdu Gradina. Ljude nismo primijetili, ali jesmo crkvicu posvećenu Gospi od Pohoda, skladno kameno zdanje. Dalje slijedi Kijev Do, s kojim počinje carstvo kamena, dalje su rijetka poljca, kao i visokim zidovima opasane nekadašnje njive. Kijev Do i susjedni Belenici imaju zajedničko groblje, opet skladna crkvica i groblje sa stećcima, pločama, od kojih su neke zamašnih dimenzija.
U Belenićima susrećemo prve znakove života, opet nisu ljudi nego krave, čuju se zvona kao da život buja. Na slobodnoj su ispaši, vlasnici povremeno navrate, hrane se onim što upasu, a spavaju pod vedrim nebom. U daljini smo uočili i krdo poludivljih konja. Selo usnulo, zimi bez stalnih stanovnika. Zanimljivo, na tromeđi Belenića, Kijeva Dola i obližnjih im Gorogaša nalazi se obnovljena škola. Naravno, bez učenika. Dalje su slijedile Gorogaše, čija nekolicina bivših stanovnika četrdesetak godina nakon iseljavanja obnavlja stare kamene kuće s kojih su davno nestali krovovi. Na visini od 630 metara kraj puta uočili smo i vrelo Pištet. Kako i otkud se voda tu penje, ne znamo, suputnici kažu da je nekada bilo i znato izdašnije.
Dobrodušni šumar Miro vozi nas osobnim autom, a s obzirom na cestu kojom prolazimo, veliki je to rizik unatoč njegovu poznavanju terena. Dalje slijede Požarno, Pećina, Slivnica, Grepci. Između tih naizgled većih naselja još je niz ploča s nazivima mjesta u kojima odavno nitko ne samo da ne stanuje nego u koja nitko i ne navraća. Ono što je zajedničko svima, to su lijepe crkvice, katoličke i pravoslavne, te brojni stećci obično u groblju ili kraj njega. Upravo su stećci dokaz da je tu bujao intenzivan život, najmanje od srednjeg vijeka. Kao posebnost tog područja moramo istaknuti do tada neviđeni kamenjar u kojem se zimi, očito, mogu susresti samo granična patrola i goveda.
Stećci dokaz života
Put smo završili u naselju Grepci, koje je samo kilometar udaljeno od granice s RH i naselja Osojnik s druge strane međe, između nekadašnje Dubrovačke Republike i Huma, odnosno Osmanskog Carstva. Vremena više nije bilo – za kompletan obilazak treba ljetni dan, nastavili smo prema prometnici Trebinje – Dubrovnik, te se uputili natrag asfaltiranom trasom nekadašnje uskotračne željeznice. Na toj dionici, premda postoji niz očito slabo naseljenih mjesta, opet su najčešća živa bića goveda, piše Večernji list BiH.
Vrisak.info
