Na turčinovskom polju kod Širokog Brijega već nekoliko dana pozornost prolaznika privlači neobičan prizor: zabijen barjak, skromni ovratnik bunara i pokoja igračka razasuta među travom.
Za mnoge enigma, za mještane sela prepoznatljiv potpis jednog osebujnog čovjeka. Ipak, odlučili smo otkriti tko stoji iza ovog neobičnog kutka između Širokog Brijega i Međugorja.
U slučajnom razgovoru s konobarom u jednom lokalnom kafiću za kojeg smo znali da dolazi iz istog sela, saznajemo: “To je moj brat Jozo, Jozo Kožul.”
Kako nam otkriva Jozin brat taj barjak nije obilježje ničega službenog. To je djelo umjetničke duše. Njihova starina, obiteljska ledina sada je platno na kojem Jozo izražava svoju ljubav prema zavičaju.
Dodaje da Jozo stvara mali parkić, oazu misli, spomenik neuhvatljivoj ljepoti svakodnevice.
Jozo Kožul, rođen 1966. u Turčinovićima, umirovljeni je policajac i dragovoljac Domovinskog rata. Njegovo ime javnosti je poznato i iz ranije priče, lutajući vrletima Trtala, 2007. upao je u jamu Golubinka i jedva izvukao živu glavu.
No ta nesreća, kaže sam Jozo, možda mu je otvorila vrata umjetnosti pa sam je ranije govorio: “Da nisam upao u jamu, tko zna bih li otišao u pisanje i slikanje.”
Od tada do danas izložio je slike i objavio zbirku pjesama “Na počivaljkama uspomena”. Njegova poezija i slikarstvo odišu Hercegovinom, ljudima, svećenicima, planinama i sunčevim izlascima.
Pokojni fra Dane Karačić, koji je prvi potaknuo Jozu da nastavi pisati, nazvao je njegove pjesme “dušom Turčinovića”.
Dok mnogi na prolazu i dalje promatraju barjak i ne razumiju, Jozo u tišini stvara mali svijet za sebe, svoju obitelj i sve one koji znaju da umjetnost ne mora uvijek stajati u galerijama.
Vrisak.info
