“Sandučić povjerenja” mali je poštanski sandučić u hodniku škole. Njegova uloga u životu naše škole je prikupljanje anonimnih prijava nasilnog ponašanja među djecom te dijeljenje osobnih dilema i upita naših učenika. Iako su učenici navikli da se u slučaju potrebe mogu slobodno obratiti svom učitelju/razredniku, pedagoginji i meni htjeli smo iskoračiti i prema onima koji trenutno ne nalaze načina da pokucaju na naša vrata. Ključ sandučića čuvamo pedagoginja i ja. U prvih par tjedana kad je postavljen bio je jako zanimljiv učenicima. Kada bih ujutro otvorio vratašca brojna pisma rasula bi se po hodniku. Pisana velikim i malim slovima, potpisana i nepotpisana, sadržavala su pritužbe na kolege i kolegice iz odjela, ljubavne probleme, prijedloge za poboljšanje života škole, optužbe i samooptužbe, crteže, te bolne vapaje za pomoću zapisane u istrgnutu dvolisnicu.
Nakon toga sandučić je bockao oči onima koji su se osjećali krivima za svoja (ne)djela pa sam ga znao pronaći savijenih vratašaca jer je netko pokušao uvući ruku ne bi li se domogao pisama. Ta mala limena kutija koja u sebi krije više intime nego svi ostali kvadratni metri škole zajedno. Dodatno smo ga osigurali od znatiželjnih rukica. Znao je tjednima zjapiti prazan, a tijekom zadnjeg proljeća mjesecima. I nedavno su prva pisma osvijetlila mrak sandučića. Učenike sam pozvao da, ako žele, zapišu svoje viđenje okolnosti u kojima trenutno pohađaju školu. Zadnja pisma svjedoče o sreći jer su ponovno tu, među prijateljima, i o žalu jer nisu u punom sastavu. Predlažu nove modele školovanja i povremeno postavljaju pitanja “kad ćemo moći…”.
U jednom od pisama iz sandučića učenik je nacrtao dječaka s maskom ali s vidljivim ustima našiljenim u osmijeh. Baš sam se obradovao. Pri osmijehu na našem licu se aktiviraju mišići oko usta i pored očiju. Ovaj drugi aktivira se samo kad se smijemo iz ugode, a ne kad se smijemo “reda radi”, iz kurtoazije. Maska ne može prekriti vesele oči. Nacrtao je učenik i vizir, i onaj veći i onaj manji, i postavio je pitanje “kad ćemo moći…”
Nedavno sam od jedne psihoterapeutkinje čuo snažnu rečenicu, da je najveća frustracija koju mi ljudi proživljavamo frustracija prolaznosti. Život teče, ne pita nas za mišljenje, a mi se tako trudimo svijet oblikovati prema slikama i formama iz naše glave. Uvijek će čovjek biti fasciniran prolaznošću života i ostavljanjem vlastitog traga u njemu. Pojavom koronavirusa naglo smo više počeli promišljati o krhkosti života, otvorili smo svoje čahure i kroz prozore pustili emociju strepnje. Strepiti znači mučiti se zebnjom od nečeg, drhtati od studeni neizvjesnosti. Hladno nam je dok gledamo u budućnost i čeznemo za toplinom iz prošlosti. Ne da nam se u sadašnjost i teško puštamo želje za kontroliranjem onog što ima doći. Da, vjerojatno će biti posljedica po mentalno zdravlje ljudi uslijed pandemije. Da, ljudi se muče u svojim nutrinama i inače, samo se sada malo više o tom priča jer mediji potenciraju takve teme. Kad je medijski prostor ispunjen dnevnopolitičkim temama valjda mislimo da psihičkih smetnji nema u našem društvu, što je netočno. Ne, ne bismo trebali gledati sebe kao krhku slamku koju šibaju oštri vjetrovi pandemije i nazivati se žrtvom novih okolnosti, jer uzde svog života držimo u svojim rukama. Koronavirus nema ruke niti uzde, on je putnik koji uskače u vagone vlaka u pokretu. Na oštrim vjetrovima života možemo izgraditi vjetrenjače i crpsti energiju vjetra, ili pak raširi jedra i krotiti ono malo vjetra dovoljno da putujemo gdje bismo htjeli. Ali nekad nam jednostavno treba pomoć. I to je u redu. Gomilamo frustracije jer život nije u potpunosti ono što nam je bio. U redu je da čovjek kaže čime se frustrira uslijed pandemije, bilo prijatelju, grupi kolega na poslu ili pak stručnjaku. Kad izgovorimo osvještavamo se, otpočinjemo proces rješavanja teškoće. Kad šutimo vodimo nutarnje bitke i razvijamo dijaloge u svojoj glavi koji nemaju uporišta te produbljujemo frustraciju. Sjetimo se da postoje ljudi koji su i prije Covida-19 živjeli izolaciju, nisu posjećivali kafiće i koncerte, niti druga grupna okupljanja jer nisu imali tu privilegiju. Iskoračimo iz dobro utabanih staza i prihvatimo da jedino sebe možemo kontrolirati, a kontroliranjem sebe postajemo zadovoljniji, a drugima oko sebe možemo biti ugodniji suputnik.
Roditelji, budite sandučić povjerenja za vašu djecu. U vašem domu stvarajte uvjete u kojima će dijete prepoznati sigurnost i povjeravati vam svoje dileme. Mi ne upravljamo našom djecom, ali im moramo svakodnevno nuditi iz riznice znanja i emocionalne topline. Ne kasnite u upoznavanju svog djeteta, počnite odmah.
Biti povezan s osobom pored sebe najbolja je primarna prevencija psihičkih teškoća. Bliži se Svjetski dan mentalnog zdravlja (10.listopada). Ne libimo se razgovarati o njemu.
Mario Brkić, psiholog u OŠ Marka Marulića Ljubuški, edukant realitetne psihoterapije
Vrisak.info
