DIgitalni arhiv Široki Brijeg objavio je tekst i fotografije iz prošlosti s opisom ”Misa i pučko veselje na Bilima”.
Komentar: Fra Vlado Ereš u listu “Sveta baština” (NO, god. III., broj 2 /18/ veljača 1984. str.11) piše:
Ime Mostarski Gradac došlo je jamačno od blizine susjednog Mostara, kao što ime Posuški Gradac podsjeća na blizinu susjednog Posušja. I kršćansko razdoblje mostarskogradačkog područja utkalo je u svoj vremenski tijek niz zanimljivih događaja, od kojih su neki i dirljivi. Tako su u najsjevernijem dijelu Mostarskog Graca, na planinskim Bilima, sačuvani tragovi zadivljujućega kršćanskog svjedočenja u vrijeme teških turskih progonstava.
To je jedan udubljeni zakutak koji nosi znakovito ime Misište. Podsjeća taj zakutak na brižno odnjegovan vrt usred surog krša i živca kamena. A ime Misište samo od sebe govori da je to bio odabrani prostor za slavljenje svete mise. Odabrali su ga prastari fratri jer je bio skriven od budnoga turskog oka i stoga pogodan za misno bogoslužje s ondašnjim kršćanskim pukom.
Spomen na to drevno kršćansko viteštvo živi i traje do danas. A posebno oživljava svake godine u prvu nedjelju srpnja kad se tu slavi svečana spomen-misa. Bude to uvijek veliko duhovno sastajalište i pučko veselje.
U glasilu “Mir i Dobro” (god. XXI., broj 3., svibanj – lipanj 1988. str. 121. – 122.) fra Ante Marić i T. Kavenić pišu:
– Stoljeća kriju tajnu početka sastajanja na molitvu u vrtači Misište na Bile, u prostorima svježe trave i čista zraka, što se uzdižu oko 1000 metara iznad mora, dijeleći Mostarsko blato od goranačke prodoline. Zasigurno su svećenici od davnina pratili pastire na ispasištima od Resnica preko Široke kose, Zvonigrada i Urnače do Jastrebinke i drugovali s njima u ljepotama prirode i susretanja s Bogom. A kad su nastupila zla vremena, poglavito progonstva i paleži u kojima ne ostade pošteđen ni jedan samostan, ni jedna crkva, ni jedna kapela, vrijeme popadalih križeva, pogibija i bježanija šesnaestog stoljeća, Bile postadoše hramom što ga nebo natkriva, zidovi mu kamen-živci što zatvaraju udolinu nalik na arenu, trijemovi mu suhozidi što ga okružuju, stupovlje kršni momci na stražama i predstražama, karijatide djevojke-dive što ne prestadoše biti nositeljice pjesme i zlatnih niti narodnog bića…
Na Bile je dolazio Hercegovac, kao na pojilište iz kojeg vode teku – za život. Dolazio je i Brotnjak i Neretvanin, i Blaćanin i Širokobriježanin, Gorančanin i Rakićak… Dolazio je da ruke na molitvu sklopi a dušu rastvori za susret s Bogom trojedinim, u bratu da susretne brata, u pjesmi da nađe utjehu, u drugovanju nadu u bolja vremena.
Bespuće je tako postalo stjecištem putova i sudbina ljudi vjere, osuđenika na čekanje. Bile su utkale u vlastitu prošlost sliku sudbine jednog naroda i jednog zlovremena. Postale su i ostale velike jer ih je vjera u Boga, u život, jer ih je patnja rodila. I danas se možemo pitati: Jesu li Bile rodile ovu povijest, ili je povijest rodila Bile?
Bile su drukčije od ovog vremena, ali ovom vremenu potrebne, pa zato privlače. Guraju ljude, sakupljene u hladovinama svojih hrastova u brijestvu, u povijest i u budućnost u život.
Odavno su prestale biti skrovito i nedostupno mjesto. Cesta ih dohvatila i s grabovačke i s goranačke strane. Ljudi odasvud. Nisu više zabit u koju se ne usuđuje silnik kročiti, već mjesto svečanog ispovijedanja vjere i vedrine. Prošlosti pripadaju riječi igrokaza: “Odavno smo već svoje najbolje doce, izvore, mista, putove pripustili ljutom porobljivaču, a mi smo se povukli u bespuća svoje zemlje. U jedne Bile, di nitko živ ne zalazi…” Bile su putokaz. Bile su kutak naše zemlje koji duhom plodi.
Nekoć su budne oči stražara motrile na sve četiri strane svijeta bojeći se zatornika, dok bi “ujak poučava kolinca i razlike, ispovida, pričešćiva, krizmava, vinčava, molija za pokojne”, a sve naše sinode i sabori od Nina pa naovamo održane su na takvim mjestima. Danas, Bogu neka je hvala, nepoželjnika nema. Bile dobrohotno dočekuju i primaju sve ljude dobre volje.
Datum fotografija: misa 1941., kolo 1956. / Lokacija: Bile, Široki Brijeg / Zemlja: Bosna i Hercegovina / Autori fotografija: 1941. nije specificirano, 1956. Rade Šaravanja / Arhiv fotografija i teksta: Hercegovačka franjevačka provincija.
Vrisak.info
