Naizgled običan susret, pretvorio se u životnu priču u kojoj se ogleda povijest čitave generacije. Mario Brkić video-novinar Glasa Hercegovine zabilježio je ovu priču.
Iva Brkić iz Brljice pored Ljubuškog rođena 21. svibnja 1940. godine, ova vitalna, ali umorna žena pamti drugačija vremena.
„Moj otac je umro od 28 godina. A mater je umrla ’87.,“, kaže tiho, gledajući u daljinu.
Iako su je godine, kako kaže, „narijepale“, u glavi je još bistro i pametno dijete hercegovačkog krša.
Govoreći o prošlim vremenima, prisjeća se djetinjstva i mladosti.
„Nikad gladna nisam bila. Imala sam svoje društvo. Ali bila sam zadovoljna – a to je najbitnije“, govori Iva.
Danas, dodaje, ljudi imaju više nego ikada, ali radosti je sve manje.
„Prije je život bio teži, ali se više smijalo. Dođe četvrtak večer, subota večer – to se ganga, lije. A danas, ako koga zaganga, eno ga, poludi.“
Kuće su prazne, dvorišta zarasla. „Mladi odlaze, stari izumiru. I sela ostaju prazna. Kad vidiš ove kuće, žalosno ti bude“, govori dok pokazuje prema napuštenim dvorištima.
Unatoč svemu, još uvijek se brine o životinjama – nekoliko maca drže je u pokretu i društvu.
Na kraju razgovora, naglašava ono što joj je ostalo najvažnije: „Bitno je da možeš o sebi, to je najbitnije. A ja sam živjela sirotinjski, ali bila zadovoljna. U tomu i je biti život.“
Ova priča nije samo svjedočanstvo jednog života nego i podsjetnik na način života koji nestaje – na upornost, skromnost i radost u malim stvarima koje su obilježavale Hercegovinu nekih prošlih vremena.
Vrisak.info
