Redovnički dan u Bosni i Hercegovini, 27. po redu, održan je u subotu, 6. rujna u župi i svetištu sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju pod geslom „Hodočasnici nade na putu mira“, piše portal Nedjelja.
Susret koji je okupio više od 150 redovnika i redovnica iz cijele BiH započeo je himnom Jubileja. Na samom početku susreta, s. Nikolina Cvitanović izmolila je molitvu presvetom Srcu Isusovu pape Lava XIV. Ovogodišnji Redovnički dan otvorila je predsjednica Konferencije višihredovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine s. Željka Drmac.
Uputila je riječi pozdrava vrhbosanskom nadbiskupu mons. Tomi Vukšiću, fra Zdravku Dadiću, provincijalu Franjevačke provincije Bosne Srebrene, fra Jozi Grbeši, provincijalu Hercegovačke franjevačke provincije i sestrama provincijalkama: s. Ani Mariji Kesten, s. Vinki Bilješko i s. Franki Bagarić. Potom je izrazila zahvalnost za gostoprimstvo domaćinu i upravitelju svetišta fra Filipu Karadža.
Prigodnu riječ i pozdrav uputio je i vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić, koji je izrazio svoju radost i zahvalnost da se Redovnički dan slavi u svetištu i Jubilejskoj crkvi oprosta, gdje mnogi hodočasnici mole. U ime domaćina nazočne je pozdravio upravitelj svetišta fra Filip Karadža, izrazivši zahvalnost i radost što se ovogodišnji Redovnički dan održava u Svetištu sv. Ive.
Nakon uvodnih pozdrava, s. Samuela Klaić, moderatorica ovog Redovničkog dana pročitala je čestitku sestara Klarisa s Brestovskog, u kojoj stoji da iako nisu nazočne na današnjem skupu, povezane su sa svima duhom i molitvom. Također je pročitala i pismo sestara Karmeličanki sa Stupa (Sarajevo), koje su također izrazile svoju blizinu molitvom i duhovnim zajedništvom.
Nakog pozdravnih riječi, izlaganje pod naslovom “Redovnik, proročki znak nade!” održao je član Hercegovačke franjevačke provincije fra Marko Galić, podsjetivši na početku svoga izlaganja kako je jedno pitanje sv. Franju dovelo u crkvu sv. Donata, zapravo potraga za odgovorom probudila je u njemu čežnju za molitvom, za samoćom – a to pitanje obilježilo je cijeli njegov život: „Gospodine, što hoćeš da učinim?“ Pritom je fra Marko naglasio i kako je njegov duhovni hod počeo s tim pitanjem.
„Kao srednjoškolac sudjelovao sam na kampu Frame Hercegovine. Duhovni asistent nam je postavio to pitanje i pustio nas u samoću. Dugo sam se mučio s traženjem odgovora. To me je pitanje dovelo bliže Bogu. Borba oko pronalaska odgovora približila me je Franji. Sveti je Franjo postao najveći putokaz u mojem životu. Oduševio me taj siromašak iz Asiza. Njegova potraga za odgovorom postala mi je najveća provokacija za svetost. U traženju odgovora rodila se misao da bih mogao biti fratar“, svjedočio je, ali i napomenuo kako je odbacivanje bila prva reakcija sve dok u toj misli nije otkrio Božji zov te je redovništvo postalo njegov poziv i put do svetosti.
„Ljubim svoje zvanje ne zato što mislim da je najbolje u Crkvi, nego zato što je ono koje je Bog htio za mene. Uvjeren sam da me Bog tu želi“, naglasio je fra Mirko. Nakon predavanja uslijedila je otvorena i plodna diskusija u kojoj su udionici iznijeli svoj osvrt i podijelili lijepa iskustva.
Nakon čega je uslijedilo euharistijsko slavlje koje je predvodio nadbiskup Vukšić koji je na početku homilije, pozdravljajući provincijale te redovnike i redovnice, napomenuo kako je sretna okolnost što su se na svoj redovnički dan okupili upravo u Podmilačju, svetištu svetog Ivana Krstitelja, gdje ovaj svetac redovito okuplja velik broj hodočasnika. Uz to, propovjednik je istaknuo i kako se vrlo lijepo slaže s naravi ovoga hodočasničkog mjesta, u koje ljudi dolaze s molitvenim nadama, što se ovogodišnje okupljanje redovnika i redovnica, koji žive i djeluju u Bosni i Hercegovini, događa pod geslom “Hodočasnici nade na putu mira”.
„Hodočasnici nade“ je središnja tema i misao Jubileja 2025. godine, koliko je prošlo od rođenja Isusa Krista, kojega apostol Pavao naziva imenom „nada naša“. U tom smislu, hodočasnici nade su oni koji u svom životu nasljeduju Isusa Krista kao svoju nadu. Stoga, riječima kojima je ovaj apostol tako nazvao Isusa i njima pozdravio svog učenika Timoteja, i ja svima vama, kao pravoj braći i sestrama u vjeri želim: Milost vam, milosrđe i mir od Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega i nade naše (usp. 1 Tim, 1,1-2)“, poručio je propovjednik, posvjestivši kako je ljudski život, viđen očima vjernika, ustvari zamišljen i odvija se kao neko dugo hodočašće prema konačnom cilju, ususret Svetomu, prema uskrslomu Kristu koji je prvina usnulih, u drukčiji način života, jer na ovoj zemlji ‘zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset’ (Ps 90,10).
„I dok smo na tom hodočašću, zajedno s Mojsijem ponavljamo molitvu Gospodinu da nas nauči dane naše brojiti, da steknemo mudro srce i da milostiv bude slugama svojim (usp. Ps 90,11-12). Taj osobni odnos s Bogom je prvo značenje naziva ‘hodočasnici nade’. Njegov sadržaj bio bi: osobno upoznati Isusa i prihvatiti ga svojim životom, naučiti se ponizno prihvaćati istinu da smo privremeni i u prolazu ovim svijetom, moliti Gospodina da nam srce postane puno njegove mudrosti i da nam uvijek bude milostiv“, naglasio je nadbiskup Tomo te pojasnio kako bismo to mogli nazvati vertikalom našega života. „Taj uspostavljeni odnos s Bogom“, dodao je, „egzistencijalna je vertikala našega života i nosivi stup vjerničkog postojanja i redovničkog identiteta.“
Nadalje, mons. Vukšić kazao je kako je redovita pojava da hodočasnici svoje djelo, napore, molitve i zavjete prikazuju radi sebe, ali jednako i radi drugih te dodao kako jedno bez drugoga u kršćanstvu jednostavno ne ide i ne bi smjelo ni postojati.
„To vrijedi posebice za hodočasnike nade, jer Bog je naš spasitelj, a drugi ljudi, naša braća i sestre, njihovo dostojanstvo i potrebe, su mjesta našega spasa. To bi bila horizontala kršćanskoga života čije vršenje izvire iz vertikale, osobnog odnosa s Bogom. Ona o toj vertikali ovisi, s njom tvori križ na koji je kršćanin raspet. Kršćanska horizontala postoji samo dok ima toga nosivog stupa. Bez te vertikale, sve, čak i u najboljoj verziji, postaje samo filantropija i humanizam“, poručio je dometnuvši kako Godina nade, kako je nazvan ovaj Jubilej, ohrabruje sve katoličke vjernike, a među njima na osobit način potiče redovnike i redovnice u njihovim fizičkim i duhovnim naporima, da donose i osnažuju nadu u ovom svijetu koji je pun kušnjȃ i tragedija. Da doprinose uspostavi i jačanju mira u vrijeme brojnih ratnih tragedija, da surađuju u čuvanju okoliša i svega stvorenoga, da budu prepoznatljivi po širenju općega bratstva među ljudima tako što će svakodnevno poslušno osluškivati Riječ Božju i biti osjetljivi za potrebe onih koji su najslabiji.
„Takvo hodočašće, vođeno povjerenjem u Božje obećanje i nadom u njegovo ispunjenje, pretvara se u konkretna djela solidarnosti i brige za druge u zajedničkom očekivanju konačnoga cilja. On se zove Kraljevstvo Božje, a počinje rasti već na ovom svijetu i postoji tamo gdje se živi u skladu s Božjim pravilima. To kraljevstvo nije obilježeno teritorijem ni fizičkom snagom. Ono je stanje duha i pristajanje života poradi Krista. Sveci su tomu dokaz. Mali, a veliki. Slabi, a jaki. Tako poučava i Apostol naroda koji piše da je jak onda kad je slab radi Krista (usp. 2 Kor 12,10)“, zaključio je propovjednik.
Nakon mise zajedništvo je nastavljeno oko obiteljskog stola te je uslijedilo razgledavanje samostana i upoznavanje njegove bogate povijesti.
U poslijepodnevnim satima upriličena je izvanredna izborna Skupština Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica, piše KTA.
Vrisak.info
