Poljoprivredna zadruga Plodovi zemlje iz Ljubuškog na 22. međunarodnom sajmu gospodarstva u Mostaru predstavila je Ljubuški rani, ovdašnji popularni krumpir koji je nedavno i zaštićen oznakom geografskog porijekla. Ispred njihova štanda zatekli smo mnoštvo zaintereisranih za ovaj krumpir koji je ove godine plodove dao nešto ranije, taman za predstavljanje na sajmu.
Dubravko Vukojević, prvi čovjek zadruge otkrio nam je više o njihovim poslovnim planovima kao i o konceptu marketinga ovog proizvoda koji se bazira na trojstvu – sunca, kamena i crvene zemlje.
Brendiranjem do lakše prodaje i više cijene
“Ljubuški rani krumpir je zaštićenog geografskog porijekla na razini Bosne i Hercegovine. To je proizvod s kojim možemo puno napraviti. Za njega nemamo konkurenciju, nema ga nitko u Europi. On dolazi prije konkurencije iz EU, a nakon što se potroši egipatski. Zato mu pomoću brendiranja, prepoznatljive ambalaže želimo dati na značenju i višoj cijeni, a i da ga lakše prodamo”, uvodi nas u priču Vukojević dodavši ono što je svakim danom sve više očito, kako ljudi danas žele znati što kupuju i što jedu.
“Prošli su džabni trendovi kad ljude nije zanimalo šta kupuju”, komentira otkrivši da je krumpir kojega prezentiraju u Mostaru ove godine došao nešto ranije. “Inače dozrijeva od prvog petog do svetog Ante. Veće količine očekujemo od 25.4., a već 25.6. završavamo, nema više robe. Zato je cijenu teško formirati. Uzgajivač čiji krumpir ovdje prezentiramo, danas kopa i sutra će biti na tržnici. Kolika će biti potražnja za njim, to je upitno. Recimo, prva jagoda je 8 maraka, a dođe i do dvije marke. Ovaj krumpir će naveliko biti oko tri marke”, otkriva Vukojević, direktor zadruge koja okuplja proizvođače iz Ljubuškog, Gruda i Širokog Brijega.
Ili ćemo zajednički sve odraditi ili ćemo zajednički propasti
Na godišnjoj razini proizvedu 8
do 10 tisuća tona, a ove je godine posađeno oko 350 hektara. Kako kaže Vukojević, tek su lani krenuli s novom ambalažom, a ove godine sve više žele posvetiti nastupu na tržištu. Ali ne samo tome.
“U tijeku je izgradnja sabirnog, distributivnog centra kojega smo financirali kroz projekte, ali i uz pomoć općine. Ove godine bi sve trebalo biti gotovo. Trenutno je gotova prva faza od 600 kvadrata sabirno distributivnog centra, sa 2 hladnjače od 150 tona. Tendencija je da na tržište idemo zajednički, kao zadrugari koji imaju jednaka prava i obaveze. Kako u nabavku repromaterijala tako i na tržište. Želimo smanjiti ulazne troškove, a povećati maržu jer, prekupci nas satraše. Broj zadrugara ne planiramo povećavati. Netko će možda izaći, nekoga ćemo primiti. Ovih 200 ljudi se ozbiljno bave proizvodnjom. Ili ćemo zajednički sve odraditi ili ćemo zajednički propasti”, uz smijeh komentira Dubravko dodavši kako su ljudi na ovim prostorima previše puta izvarani pa još uvijek međusobno rade na stjecanju povjerenja. “Teško je sa jednim čovjekom raditi, a ne sa 185 ljudi. No ako smo lani prodali 50 tona, ove godine nam je u planu 150, onda to ipak klapa.”
Ljubuški rani se vraća u Hrvatsku
Zadruga veliku šansu vidi i u izvozu, prvenstveno u Hrvatsku kojoj se, kako kaže, vraćaju.
“Hrvatska je tradcionalno bila kupac ljubuškog ranog. Nakon monitoringa od četiri godine joj se vraćamo. Aktivno smo sudjelovali u monitoringu za izvoz krompira. BiH je za četiri godine uspjela ono što nije uspjelo drugima. Mislim da smo dobrim dijelom i mi zaslužni za to. Zadnje godine, prije nego što će Hrvatska ući u Europsku uniju, izvozili smo 3.000 tona. Nakon pauze od četiri godine, preklani smo imali veliki led, 22.4.2017. godine pa smo se tom tržištu vratili lani, a ove godine planiramo veći izvoz. Imamo upita i iz Slovenije koja je također bila naše tržište, prije rata”, priča Vukojević o krumpiru koji ipak najviše plasiraju na domaće tržište.
“Lani smo 30 tona dali u trgovački centar Tropic. Imali smo odličnu suradnju. Rekli su nam, da dokle god je bilo našega, drugi se krumpir nije prodavao. Kupci danas hoće priču, hoće znati što jedu. Dogovarali smo i s jednim drugim trgovačkim centrom, ali nismo pristali na ugovor kakav su nam nudili. Stavka koja nas je najviše zasmetala je da ukoliko oni na tržištu mogu naći jeftiniju robu, da nama obara cijenu. To je lihvarski i divim se onome tko pristaje na takav ugovor”, ističe Vukojević koji predstavlja zadrugu kojoj je ovo prva godina na sajmu u Mostaru.
Dubravko Vukojević: Naš krumpir je bum
Kaže, tko god je naišao na njihov štand, oduševljen je proizvodima. “Većina poljoprivrede na sajmu je nešto čega ima cijelu godinu, kao što su medovi, džemovi. Naš krumpir je bum. Puno ljudi stane pa pita, je li moguće da ga već ima. To je ono što želimo ispričati, da je to naš proizvod, prirodan i da ga ima tako rano i dovoljno za sve. Ljubuški rani karakterizira kamen, sunce i crvena zemlja – ono što smo istaknuli i na ambalaži. On se ručno sadi u vrtačama, sve je ručni rad, malim frezama, ručno se i vadi. Kada se izvadi, ničime ga ne treba tretirati. Imamo proizvod koji da se uzgaja negdje u Europi, bio bi skuplji od mesa”, poručuje Dubravko.
I netko bi rekao da iza ove uspješne priče stoji više ruku i glava koje opslužuju aparat proizvodnje, prodaje, marketinga. No, otkriva Vukojević da u zadruzi imaju tek zaposlenog inižinjera kojega plaćaju iz mjesečnih članarina. “Nitko nas ne financira. Ja sam kao direktor uposlen jer sam morao biti, na minimalcu. Ja isto sadim krumpir. Ovaj posao je više volontiranje. Inžinjer vodi fitosanitarni nadzor i njega moramo imati. Ovo se ne može platiti, ovo moraš gurati srcem da se nešto napravi, ovo treba živiti”, zaključuje priču o Ljubuškom ranom Dubravko Vukojević.
Agroklub.ba
