Priča kreće još negdje krajem osamdesetih. Tada je Fiat u suradnji sa Steyr-Puchom počeo radove na prvom velikoserijskom električnom automobilu nakon dugo vremena, automobilu koji bi služio kao gradski dostavljač, munjeviti čisti prijevoz u napućenim gradovima poput Torina ili Milana, a da opet ne kisnete kao na skuteru.
Taman negdje pred Svjetsko nogometno prvenstvo, u proljeće 1990., Fiat je tada s ponosom predstavio Fiat Pandu s oznakom Elettra – automobil koji je umjesto klasičnog benzinskog motora pokretao električni motor sa sustavom baterija, zapravo 12 spregnutih akumulatora koji su davali ukupno 14 kW snage. Zanimljivost ove dvosjede Pande, jer su zadnja sjedala izbačena zbog prostora za akumulatore, bila je činjenica da je, usprkos električnom motoru, mjenjač ostao, pa ste morali klasično mijenjati brzine, od prve do četvrte!
Auto se punio na klasičnoj utičnici i trebalo mu je osam sati, ukupan doseg bio je 100 kilometara gradske vožnje, koji je, nažalost, padao s opadanjem funkcionalnosti akumulatora, no za prvi korak velikoserijskog električnog modela sasvim dovoljno – do potpunog crkavanja akumulatora mogli ste 2000 puta puniti i prazniti sistem. Godine 1992. Panda Elettra dobit će jaču verziju sa 17,7 kW, a proizvodit će se sve do 1998.
Taman u to vrijeme, po starom sistemu kako žaba vidi kako konja potkivaju, pa i ona digne nogu, Fiatov partner Crvena Zastava iz Kragujevca, radila je na nekoliko prototipova, od kojih će dva biti predstavljena i na Beogradskom salonu automobila 1990. Prvi je Yugo Turbo, a drugi je Yugo Elektro! Prvi je bio za wannabe buržoaziju, a drugi za gradske službe i one koji žele tiho voziti i tiho štedjeti!
Doduše, puko kopiranje Pande nije puno obećavalo, ali je sve izgledalo moguće u vrijeme reformi Ante Markovića, koje su udahnule optimizam u tadašnju Jugoslaviju. Ipak sve će kratko trajati, a krvavi rat zaustavit će razvoj bilo čega novoga u Zastavi, no ideja o električnom Yugu je ostala. Tako će tek 1998., znači taman kad je Fiat zagasio svoju Pandu Elettra, Zastava, tada osuđena na životarenje u preostalom djelu nekadašnje SFRJ, odlučiti oživjeti električnu verziju Yuga pod nazivom Elektro. No, NATO bombardiranje odgodit će sve do 2002., kada je ovakav Yugo konačno ugledao svjetlo dana.
Metalik sivi Yugo pokretan je akumulatorima od 140 V i 60 Ah, također su izbačena zadnja sjedala, a domet je bio između 60 i 80 kilometara urbane vožnje. Punjenje na običnoj mreži trajalo je pet sati, a brzina kojom ste mogli ići nije trebala biti viša od 60 km/h, iako je maksimalno Yugo Elektro mogao razviti 90 km/h, ali tada bi baterije puno brže „curile“. Zajednički rad Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu, te tvrtki Zastava, Sever i Krušik, ipak će ostati tek čedo zaustavljeno u razvoju, jer nije bilo jasno kako bi se ipak puno skuplji električni Yugo snašao u situaciji na tržištu na kojem nije postojala realna potražnja za ovakvim automobilom.
Realno kratak životni vijek akumulatora i još uvijek neispitana nova tehnologija baterija (sjetimo se da je to bilo vrijeme Ni-Cd baterija i u mobilnim telefonima, Li-Ionske još nisu ušle u širu upotrebu) učinile su ideju tanko provedivom. A da ne govorimo o baterijama koje se kriju iza zamršene kemijske oznake LiNiMnCoO2 Yugo je ostao samo na par urađenih komada, jedan se dugo vozio u regularnom prometu, ali je pokrenuo čitavu lavinu „uradi sam“ majstora koji su po uzoru na taj projekt počeli raditi vlastite električne „Jugiće“.
A samo nekoliko godina kasnije, 2008., na drugom kraju svijeta krenut će uspješna priča o električnim automobilima, koje danas svi proglašavaju vozilima budućnosti. Tesla će na bazi Lotus Elisea pokazati da je struja nešto što itekako ima budućnost.
Vrisak.info
