Hajku, metu i argumentaciju za hajku odrede bosansko-bošnjačke javne ličnosti, političari, novinari, „društveni radnici“, onda se priča spusti među Internet komentatore koji uvijek jasno detektiraju zadane koordinate napada. Meta je, kako smo opisali, uvijek ona osoba koja se ne uklapa u narativ o BiH kao državi u kojoj su Bošnjaci temeljni narod dok su drugi tu zapravo strani, neprijateljski element.
Piše: Jurica Gudelj, Dnevnik.ba
Nakon izbora Maria Kordića za gradonačelnika Mostara, očekivano, pokrenuta je u bosansko-bošnjačkoj javnosti žestoka hajka protiv Irme Baralija i Boške Ćavar, vijećnica Naše stranke u Gradskom vijeću Grada Mostara. Sublimat optužbi prema gospođama Baralija i Ćavar je da su svojim potezima „isporučile Mostar Čoviću, HDZ-u i Hrvatima“.
Riječ je u biti o uobičajenim prikrivenim bošnjačkim šovinističkim optužbama prema svima onima koji „odlutaju“ sa zacrtanog općeg kursa bošnjačke politike – pretvaranja BiH u unitarnu državu preko potpunog izbacivanja Hrvata kao konstitutivnog naroda iz svih političkih i društvenih tokova u zemlji.
Slične hajke gledamo već godinama i žrtve su joj obično svi oni koji skrenu s opisanog kursa i koji prihvaćaju činjenicu da je Bosna i Hercegovina država triju u svemu jednakopravnih konstitutivnih naroda, koji se međusobno trebaju poštovati i uvažavati.
Tako se hajka podigla protiv gospođa Baralija i Ćavar jer nisu pogazile svoju riječ koju su dale biračima prije izbora u Mostaru. One su obećavale kako pri biranju gradonačelnika Mostara u Gradskom vijeću neće podržati kandidate ni HDZ-a BiH ni SDA budući da smatraju da su te stranke najodgovornije za probleme s kojima se Mostarci svakodnevno suočavaju.
Unatoč svim peripetijama i rotirajućim idejama, vijećnice Naše stranke su ostale dosljedne svojim stavovima, što je u bosansko-bošnjačkoj javnosti potaknulo otvaranje baražne mrzilačke paljbe kako prema vijećnicama tako i prema Našoj stranci u cjelini.
„Smrtni grijeh“ koji im se stavlja na leđa (ili na čelo) je da su svojom suzdržanošću tobože omogućili izbor kandidata HDZ-a za gradonačelnika Mostara. To je označeno kao „izdaja Bošnjaka i države BiH“, „suradnja s UZP-om“, „isporučivanje Mostara Čoviću“, „rušenje građanske države“, „izdaja probosanske politike“, „izjednačavanje žrtve i agresora“… Optužbe su brojne koliko i besmislene, ali je jasno da im je zajednički nazivnik zapravo otvorena mržnja prema Hrvatima kao narodu, a ne prema HDZ-u kao stranci ili Čoviću kao političaru.
Bosansko-bošnjačka javnost postala je ekspert u prikrivanju svojih šovinističkih poruka pred međunarodnim faktorom. Istovremeno, stanovnicima BiH te su poruke kristalno jasne.
Tako recimo kad se kaže da je „Naša stranka isporučila Mostar Čoviću“, misli se da Naša stranka nije uložila dovoljno napora da se poništi na izborima legalno i legitimno iskazana volja građana Mostara hrvatske nacionalnosti. Istovremeno, svođenjem priče na Čovića pred strancima sve izgleda kao da je u okvirima dozvoljene političke borbe i debate.
Kad se kaže da se „podržalo UZP“, onda se jasno kazuje kako su doslovno svi Hrvati koji BiH doživljavaju kao državu triju jednakopravnih konstitutivnih naroda udruženi u zločinački poduhvat uništenja Bosne i Hercegovine, odnosno da su svi Hrvati neprijatelji države Bosne i Hercegovine, time i Bošnjaka. Publika u bosansko-bošnjačkoj javnosti to vrlo dobro razumije, dok je strancima to prilično apstraktno.
Kad se kaže da je „Čoviću (ili Dodiku) isporučeno“ ovo ili ono, onda se podsjeća i politiku i javnost da su bošnjački neprijatelji (u ratnom smislu) stanovnici Bosne i Hercegovine hrvatske ili srpske nacionalnosti.
Sve to pak onemogućava čak i bilo kakav razgovor (a kamoli dogovor) o bilo kakvim političkim problemima u BiH. Naime, bosansko-bošnjačka javnost i politika ne žele da se s Hrvatima ili Srbima nešto dogovori, oni žele da se Hrvate i Srbe pokori, da se nad njima dominira, a ako im se to ne sviđa – onda znaju gdje su vrata. Takve stvari čujemo čak i od dužnosnika Islamske zajednice u BiH jednako kao i od nepreglednog mora Internet anonimusa.
Tu zapravo postoji određena povratna sprega. Hajku, metu i argumentaciju za hajku odrede javne ličnosti, političari, novinari, „društveni radnici“, onda se priča spusti među Internet komentatore koji uvijek jasno detektiraju zadane koordinate napada. Meta je, kako smo opisali, uvijek ona osoba koja se ne uklapa u narativ o BiH kao državi u kojoj su Bošnjaci temeljni narod dok su drugi tu zapravo strani, neprijateljski element. Drugi su, da ne bude dvojbe, ne samo Hrvati i Srbi, nego i oni Bošnjaci koji se drznu usprotiviti ideji ostvarivanje bošnjačke dominacije nad druga dva naroda.
Upravo tu leži i razlog zbog čega bošnjačka kako javnost tako i politika uporno traži da visoki predstavnik „kažnjava“ sve oni koji se s njima ne slažu. Tako se tražilo da Inzko zabrani političko djelovanje ovom ili onom političaru ili stranci, da se nametne zakon o negiranju genocida, da se nametne rješenje za Mostar, da se nametne sve ono što bošnjačka politika nije u stanju samostalno silom uraditi.
Danas tako vidimo u bošnjačkoj javnosti ljutnju prema međunarodnoj zajednici (i hajku protiv Baralije i Ćavar) jer nije podržala protustatutarnu ideju o „rotiranju“ gradonačelnika Mostara.
Stoga su svi pokušaji hrvatske kako javnosti tako i politike da se dođe do bilo kakvog dogovora o ključnim pitanjima važnim za harmoniziranje međunacionalnih odnosa zapravo uzaludni. Nemoguće je dogovoriti se o bilo čemu s onima koji ne žele čak ni razgovarati a kamoli dogovarati se, s onima koji vas doživljavaju kao din-dušmane a ne kao susjede s kojima dijelite životni prostor i sudbinu, s onima koji svaku argumentaciju odbijaju jer žele poništiti nositelja argumenata.
To su dijelom i razlozi zbog kojih BiH svakodnevno propada.
Na primjeru Mostara smo mogli vidjeti kako za bosansko-bošnjačku politiku i javnost uopće nije bitno to što je, recimo, HDZ vodio iznimno pozitivnu kampanju i niti jednom jedinom riječju nije čak ni spomenuo Bošnjake, a kamoli ih na bilo kakav način uvrijedio. Problem je u samom postojanju HDZ-a i, mnogo zlokobnije, birača koji za HDZ glasuju. Svi oni su zapravo smrtni neprijatelji za bosansko-bošnjačku politiku i javnost te se s njima kao takvima ne smije ništa pregovarati i dogovarati.
To je siguran put u propast BiH, jer to stanovnici BiH svih nacija jednostavno osjećaju i zbog toga se okupljaju oko nacionalnih stranaka jer znaju da je im upravo „kriva“ nacionalnost potencijalni uzrok brojnih problema.
Iz ovog primjera se pak ništa neće naučiti. Hajka na gospođe Ćavar i Baralija će proći kako je i došla te ćemo kroz nekoliko tjedana imati hajku na neke druge osobe iz istih razloga. Osobe protiv koji se dižu hajke se mijenjaju, ali razlozi ostaju uvijek isti.
Vrisak.info