Ja sam ona što s ponosom govori da dolazi iz Hercegovine. Ja sam ona osoba kojoj se kosa digne na glavi kad kažu samo Bosna, za državu koja se ne zove Bosna, nego Bosna i Hercegovina, također ona koja takve pogrešne navode uvijek, ali uvijek ispravlja. Ja sam ona mlada osoba koja ne reagira na političke stranke, koja nijednu ne pljuje niti ijednu diči, ona mlada osoba koja nema pojma o politici i zato smatram da mi nije mjesto tu. Ja sam ona osoba koja će sa ponosom otpjevat hercegovački bećarac i navući opanke kao da su najnovije Chanelove štikle. Ona osoba koja ne sudi po koricama, jer je tisuću puta bila osuđivana.
Ja sam vam iz one generacije koja se trudi postati nešto, ali je još premlada za to. Iz one generacije u kojoj si ili veliki Thompsonov obožavatelj ili te boli briga tko je četnik, a tko ustaša. Iz one generacije koja nema pojma što je rat, a i dalje vuče mržnju prema Srbima. Iz one generacije koja, po mojoj skromnoj procjeni, nije spremna goloruka stat pred tenkove na Pologu.
Možda jesam iz te generacije, ali ima nas koji nismo takvi. Ima nas koji bi za ovaj komad možda propale zemlje, stali pa makar nam to bilo zadnje u životu. Ima nas koji kada odemo negdje vani naglašavamo svoj naglasak tek toliko da se vidi tko smo, pa neka misle da smo seljaci, mi znamo što smo. Ima nas koji znamo pjesme od Thompsona, al nas i dalje ne zanima tko je ustaša, tko je četnik. Ima nas kojima vjeru u Boga nisu morali nametati. Ima nas koji jesmo mladi i ne razumijemo rat, ali ne mrzimo drugoga zato što su njegovi preci poubijali moje, i obrnuto. Ima nas koji ne želimo ulaziti u političke stranke, jer nas to ne zanima, jer nam nije mjesto tu. Ima nas koji bi se do zadnjeg borili za ovaj kamen i zlatno sunce. Stvarno nas ima. I puno nas odlazi. I žao mi je.
Jer ljudi odlaze, jer moraju. I kada odu vječno tuguju za svojim voljenim kršem. U potpunosti ih razumijem. Jer kome ovo ne bi falilo? Mi hercegovci smo posebna sorta ljudi. Ona sorta u kojoj očevi ne govore djeci u lice da su ponosni, a okolo ih hvale, što ja iskreno smatram dobrim odgojem. Jer kad jednom čuješ ćaćino BRAVO, to nikakve pare svijeta ne mogu platit. Mi smo ona sorta ljudi koja će kruhom kojeg nema nahraniti izgladnjelog brata. Ona sorta ljudi koja još uvijek zna koje su prave vrijednosti u obitelji. Možda kažu da smo malo ‘zatucani’ no ja mislim da upravo to nismo, ja mislim da smo mi oni koji znaju cijeniti život onakav kakav on uistinu je, surov i dlakav. Sorta ljudi koja pravi najbolje fešte. Sorta ljudi koja najljepše oplakuje. Sorta ljudi koju Bog umiljato gleda, jer Ga mi još uvijek nismo zaboravili.
Hercegovci su uistinu najsrčaniji ljudi na svijetu i to stvarno znam. Jer hodala sam po zemljama vani, gdje se pored siromaha prolazi kao pokraj psa. Tamo gdje kad ulaziš u kuću ne govoriš faljen Isus, nego dobar dan. Tamo gdje hladnoća vlada ljudima i gubi se životna vrijednost.
Bili smo siromašni, zato znamo što je glad i zato cijenimo kruh naš svagdašnji. Bili smo pljuvani, zato uživamo sportske, kulturne, umjetničke naše ponose, kojih ima, ima i previše.
Ovo pišem, kako bih uvjerila starije ljude da mladi nisu potonuli i izgubljene nade. Kako bih vas uvjerila da nas ima još puno, da nisam ja jedina kojoj srce kuca jače kada hoda po ovom tlu. I ako ikada budem morala otići, ja ću se vraćati. Jer nigdje nije kao kući, ali pogotovo nigdje nije kao u Hercegovini, pa neka mi usta ne mognu više progovarat ako sam u krivu.
Što sigurno znam da nisam.
Ana Mikulić/Vrisak.info
