BiH je zemlja vjernika. Tako barem pokazuju rezultati posljednjeg popisa stanovništva na kojem su i Hrvati i Bošnjaci i Srbi jasno iskazali svoju religijsku pripadnost. Broj ateista tri puta je manji nego u Srbiji, a čak sedam puta manji nego u Hrvatskoj, piše Jozo Pavković za Večernji list.
No, i bez ovih statističkih pokazatelja, mnogo je primjera u bližoj i daljoj povijesti koji oslikavaju tu snažnu privrženost Hrvata katoličkoj, Bošnjaka islamskoj i Srba pravoslavnoj vjeri i njihovim institucijama u BiH. I u najtežim povijesnim razdobljima, a takvih je u BiH bilo napretek, ovdašnji narodi utočište su tražili u vjeri, u crkvama i džamijama.
Snaga vjerskih autoriteta cijenila se i uvažavala, osobito u vremenu kada država nije blagonaklono gledala na religiju. Uloga svećenika bila je velika i u međunacionalnoj, pa samim tim i svojevrsnoj međuvjerskoj pomirbi nakon ratnih sukoba devedesetih godina prošlog stoljeća. Neki od njih i životom su platili odlučnost da na mržnju uzvrate ljubavlju. Međureligijsko vijeće BiH okupilo je predstavnike svih četiriju velikih monoteističkih religija i u proteklim godinama jedinstveno su djelovali u nastojanjima da pomirba i suživot ponovno zažive na prostoru cijele BiH.
Stavovi, djelovanje i poruke vjerskih autoriteta i danas su bitni u BiH jer ta država još uvijek nije nadišla ratne posljedice, a njezini narodi teško dolaze do bilo kakvog dogovora o budućnosti zemlje. Svaki glas razuma u takvoj situaciji je važan. U tome je do sada prednjačio kardinal Puljić. Takav glas, posljednji, ali ne i jedini, uputio je upravo preko našeg lista prvi čovjek Islamske zajednice u BiH reisu-l-ulema Husein Kavazović. Njegov poziv na zajedništvo i suradnju te posebno poruka da pripadnici jednog naroda ne trebaju birati predstavnike drugome važni su u kontekstu predstojećih izbora u BiH.
Važni su i kao potvrda poštenog odnosa duhovnog vođe najbrojnije vjerske zajednice u BiH prema susjedima s kojima muslimani, a nacionalno Bošnjaci, moraju graditi zajedničku domovinu. Politika nije prirodni teren vjerskih lidera i svakako nije dobro da se u nju miješaju. No, kao glas razuma, moralnih i univerzalnih vrijednosti, njihove riječi ponekad predstavljaju jedino svjetlo u političkom mraku.
Samo jedna izjava reisa u Večernjem listu o tome kako jedan narod ne treba birati zastupnike drugom narodu relaksirala je u ovom prenapetom vremenu odnose između Hrvata i Bošnjaka. Ako ga posluša bošnjački narod, onda će se ona smatrati povijesnom. Osobito što bi bila pokretač mnogih pozitivnih procesa u odnosima svih naroda i građana u BiH. Primjerice, stvorilo bi se ozračje da već na idućoj sjednici tri člana Predsjedništva izabrana, kako se reis zalaže, od svojih naroda s “čekanja” skinu ugovor s Islamskom zajednicom. Zato izbori u BiH 7. listopada ne moraju biti kriza, nego prilika za bolje sutra. Izgleda nevjerojatno, ali pozitivna čuda su moguća. Čak i u BiH.
