Od uspostave Federacije BiH Hrvati imaju tek suvereno pravo plaćati poreze, a njihovi interesi redovito su zaobilaženi, posebice u realizaciji kapitalnih, strateških projekata, piše Večernji list BiH.
Iako su se stvari nešto pomaknule s mrtve točke pa se posljednjih godina bilježe pomaci, a javnost se obmanjuje fotografijama fascinantnog mosta kod Počitelja, valja reći kako je u Hercegovini u uporabi tek 10 kilometara autoceste. Uz još vjerojatno toliko izgrađene, ali koja nikamo ne vodi te još dugo neće biti od koristi ni građanima ni gospodarstvu. Ponajprije hercegovačkog regionalnoga središta Mostara. Slično je i s brojnim drugim projektima, čime se prema ovome dijelu BiH djelomično nastavilo voditi politiku iz bivše Jugoslavije, što u biti znači nastavak marginaliziranja. S druge pak strane nastavlja se krajnje neprincipijelno izvlačenje novca za financiranje projekata koji su godinama gubitaši na većinski bošnjačkim područjima. Posebno se to odnosi na rudnike. Na što je čak nedavno upozorio i federalni premijer Nermin Nikšić. Pa unatoč tome, do kraja godine kupljen je novi socijalni mir u rudnicima, koji gotovo isključivo posluju na bošnjačkom području te su sastavni dio koncerna Elektroprivrede BiH.
– Na sastanku s ravnateljem Federalne porezne uprave utvrdili smo da je od 2020. godine do danas povećan dug rudnika za 52 milijuna maraka. Od posljednjih zaključaka povećan je za tri milijuna, što znači da ljudi izigravaju svoje zakonske obveze – rekao je premijer. Vlada je zbog toga najavila da će u predstojećem razdoblju donijeti zakon koji će regulirati pitanje obveza poreznih dužnika u Federaciji BiH. Iako valja očekivati snažne otpore tome, a postoje i utemeljene sumnje da se takvo što neće realizirati.
Pa ipak, kada se zbroje dugovanja Poreznoj upravi Federacije BiH, neusporediva s bilo kojim drugim kompanijama su dugovanja javnih poduzeća Rudnici odnosno Željeznice Federacije BiH, koje su jedna od najvećih kompanija preko koje također bošnjačka politika vodi “socijalnu politiku” uhljebljivanja velikog broja ljudi. Samo za poreze, dakle doprinose za mirovinsko, zdravstveno, za zapošljavanje, sedam rudnika duguje 556 milijuna maraka.
Rekorder je Rudnik mrkog ugljena Kreka sa 159 milijuna maraka, slijedi Zenica – koja je dužna 148 milijuna maraka po evidenciji Porezne uprave Federacije FBiH. Rudnik Breza ima 30-ak milijuna maraka manje dugovanja te je dužan 113 milijuna. Slijedi još jedan rudnik iz koncerna Elektroprivrede BiH, u Kaknju, s dugovanjima od 84 milijuna maraka, a iza je Abid Lolić, koji ima akumulirana 43 milijuna maraka. Banovići i Đurđevik sa 6,5 odnosno 2,5 milijuna maraka gotovo su zanemarivi u odnosu na “konkurenciju”. Ispred svih su ipak još uvijek Željeznice FBiH, koje duguju Federaciji BiH 176 milijuna, a komunalno poduzeće GRAS iz Sarajeva 119. Kada se zbroji ovih deset kompanija, dođe se do 851 milijun maraka duga. Ni jedno od tih poduzeća kojima je vlasnik “država” odnosno Federacija BiH nije ugašeno za razliku od sudbine koja je svojedobno zadesila Aluminij iz Mostara. Koji se pak ponovno pokrenuo s nule te najavio najambicioznije planove. A to je nakon ljevaonice, tvornice anoda, i pokretanje elektrolize. A čija realizacija isključivo i jedino ovisi o povoljnoj cijeni električne energije. A što je, po sadašnjim cijenama na tržištu, čak i nešto stabiliziranim, nemoguće zamisliti.
U trenutku gašenja ove kompanije u ljeto 2019. prijetio je kolaps i EP HZ HB, koji nema diverzificirane izvore za proizvodnju električne energije. Osim ako investitor, MT Abraham koji je u najmu pogona, ne uspije izgraditi plinsku elektranu odnosno solarnu elektranu. Za prvi dio priče od ključne je pak važnosti realizirati projekt Južne plinske interkonekcije, odnosno da će se izgraditi krak prema Hercegovini. A što bi onda imalo višestruke koristi za nekoliko privatnih kompanija u zapadnoj Hercegovini i Mostaru. Ti razlozi, ali i oni koji govore o sustavnom višedesetljetnom zanemarivanju hrvatskih područja, više nego opravdavaju da se oko plinovoda sami pobrinu za sebe. Zbog se toga ni po čemu, a posebno zbog uvjeta koje propisuje Europska energetska zajednica, nigdje ne traži monopol transporta i opskrbe plinom, nije prijeporna uspostava posebne kompanije koja bi se zvala upravo kao i novi plinovod, Južna plinska interkonekcija. Dapače, potiče se konkurencija, dok po sadašnjim propisima to priječi i krši standarde EU-a.
Vrisak.info
