Aleksandar Vučić izazvao je u Srbiji iracionalnu talačku krizu zbog UN-ove Rezolucije o Srebrenici. Atmosfera u Srbiji sliči nemaštovitoj ubogoj adaptaciji filma “Pasje poslijepodne”, kojom manipulira narcisoidni majstor tragikomičnih drama Aleksandar Vučić.
Potpuno nadrealna situacija nadilazi i najluđe montipajtonovske i Harmsove ludorije, ali ovo je ozbiljno patološko ludilo koje je Vučić nametnuo Srbiji. Masovna histerija, otužna i učmala nacionalna patetika. Dehumanizacija, dekadencija i destrukcija srpskog društva doživjela je svoj krešendo tumačenjem Rezolucije o Srebrenici kao vrhuncu antisrpske rabote i želje zlog kolektivnog (uglavnom) Zapada da se Srbiju i Srbe uništi.
Vučić je Rezoluciji dao biblijske armagedonske obrise, kao ultimativno egzistencijalno pitanje ključno za opstanak, samoodržanje i preživljavanje Srbije i Srba kao takvih. To je jednostavno predstavio kao pitanje života ili smrti. Nema treće. Nema ništa između. Nakon Rezolucije – potop. I Vučić kao jedina i posljednja svijetla točna na mračnom nebu Srbije. Potpuno pomračenje.
On i njegovi mediji danima plaše i prijete građanima Srbije i Srbima potopom, propašću, bezizlaznošću, kataklizmom. Vučić podsjeća na pomračenog velečasnog Jima Jonesa iz Hrama naroda, koji vodi svoju sljedbu u propast. On je poput slijepca iz Domanovićeva “Vođe”. Zatočenicima svojeg mračnog uma učinio je i potpuno sluđeni srpski narod. Glasanje u UN-u uspoređuje s mitskom Kosovskom bitkom, a najava nadolazećeg poraza potpuno ga opčinjava i uzbuđuje do neviđenog ushita. Toliko je sretan zbog te izmišljene nesreće.
Na TV ekranima, u novinama, na golemim billboardima stoji: “Mi nismo genocidni narod!”. Manipulativna farsa na svom vrhuncu. Iako toga u Rezoluciji, naravno, nema, Vučić tvrdi sluđenom srpskom puku da se njom “Srbi proglašavaju genocidnim narodom”, da se stvara kolektivna krivnja. Svjesno zamjenjuje teze jer zapravo on Srbe proglašava genocidnima i nameće im kolektivnu krivnju, a ne Rezolucija. No, u istom ritmu, mrtav-hladan, kaže da, eto, Nijemci, “krivci za Prvi i Drugi svjetski rat” i znamo kakvo su zlo nanijeli Srbima, imaju uvodnu riječ u UN-u kao autori Rezolucije. Na današnju Njemačku svaljuje kolektivnu krivnju, a tamošnji mediji pišu o zvjerstvima nacista, kao potvrdu “blasfemije”. Osim toga, u crkvama diljem Srbije, pa i na Hilandaru (a priključila se i Ruska pravoslavna crkva) zvone zvona i traju liturgije za “spas Srba i srpske države”. I sam je Vučić uoči odlaska u New York na zasjedanje Glavne skupštine, na kojoj će se glasati o Rezoluciji, u najvećem srpskom pravoslavnom hramu Svetog Save, uz pomoć poglavara Srpske pravoslavne crkve patrijarha Porfirija, zaiskao pomoć Svevišnjeg. Tabloidi izlaze s njegovim citatima svetaca i Biblije.
Antizapadna histerija je nezaustavljiva. Vučić preko svojih medija prijeti: “Zapad će zažaliti zbog Rezolucije: uzvratit ćemo na svaki udarac”. Bit će zanimljivo gledati kako će Bruxelles reagirati na ovakvu provalu paranoidnog antieuropeizma. Sve se više stvara atmosfera – nećemo u EU, hoćemo u BRICS “pa da im pokažemo”. Otvoreno se u tim medijima prijeti Zapadu po onoj “kad vam Putin dođe, gorjet će Europa”. Prorežimski mediji atakiraju naslovima “Vučić nas brani”, “Bori se kao lav za nas”, “I život će dati za Srbiju”. Od sebe radi sveca mučenika za života. To je opasna igra. Napada sve svoje susjede, a Crnu Goru, koja je najavila da će glasati za Rezoluciju, naziva razočaranjem i “potrčkom” stranih interesa. Grčkoj poručuje da je Srbiji “zabila nož u leđa”. Vučić jednostavno uživa u ovoj “bezizlaznoj” i jadnoj mazohističkoj situaciji, piše Jutarnji list.
Srbija je u ozbiljnim problemima zbog Vučićeve mučeničke dijagnoze. Aleksandar Vučić igra svoju najbolju i omiljenu rolu – vječne žrtve, patnika i mučenika, koju projicira na srpski narod. Patološki je opčinjen time da Srbe uvjerava da ih nitko ne voli (iako su tu Rusi i Kinezi i “naša nesvrstana braća”). “Žele nas poniziti”, očajnički iz New Yorka poručuje Srbima. Vučić koristi svoj oprobani politički marketinški trik – sebe proglašava najvećom žrtvom, uz gotovo psihijatrijsku samomržnju, a Srbe “najstradalnijim narodom u Europi”. Patetika i patnja samo izviru poput vulkana, a njegovi politički pratioci, SPC i mediji nepodnošljivo mu ulizički asistiraju, potičući tenzije koje od Srba stvaraju zombije. Toliko je puta govorio o vlastitom ubojstvu, njegovi su mediji najavljivali atentate na njega, a sada, nakon onoga što se dogodilo slovačkom premijeru Robertu Ficu i iranskom predsjedniku Ebrahimu Raisiju, otvoreno govori “ja sam sljedeći”, pa onda čak u taj morbidni koloplet zazivanja vlastitog ubojstva upliće i smrt svoje djece! Podsjetimo da je govorio: “Ako me ubiju, ostat će moj brat Andrej. Ako mi ubiju brata, ostat će mi sin Danilo. Ako mi ubiju sina, ostat će mi kći Milica. Ako ubiju i nju, ostaje moj sin Vukan. I grobovi naši borit će se protiv ustaša”. S druge strane, Milorad Dodik stalno svira u iste diple, a sada mu je ova Rezolucija samo još jedan povod da ponovno govori o odvajanju Republike Srpske od BiH i zaziva Vladimira Putina. Srbija uz Vučića i Dodika srlja u propast, ali koga sve može povući za sobom?
Vrisak.info
