Posljednje izlaganje na konferenciji “Europski ustav za Bosnu i Hercegovinu” pod nazivom“Nalaže li ‘Europski ustav’ da se bosanskohercegovačke nacije pretvore u etničke skupine čiji je sukob postavljen ‘izvan zakona’ ” održao je politički filozof prof. dr. Ugo Vlaisavljević sa Univerziteta u Sarajevu. Vlaisavljević se pita što nam to u BiH treba za treću deklaraciju ili rezoluciju u preambuli Ustava u kojoj bi bila sadržana prava tri naroda, ako da to nije komunistička ideologija i ako to nije građanski rat, piše Hrvatski Medijski Servis.
Vlaisavljević smatra da je najvažnije političko pitanje ustavno pitanje. Najveća nepravda je kada u zakonu ili ustavu imamo jednu naciju, a u stvarnosti čak tri kada je BiH u pitanju.
Politički filozof koji se za potrebe izlaganja na skupu u Neumu, po vlastitom priznanju, izražavao u maniri ustavno-pravnog stručnjaka smatra da, kada je BiH u pitanju, ustavni zakon treba održavati tronacionalnu zbilju u kojoj živimo.
“Kada tvrdimo da tri naroda koja sačinjavaju društveno biće BiH trebaju naći svoje mjesto u najvišem zakonu ove zemlje i to u ime pravednosti i prava pripadnika tih naroda međunacionalne jednakopravnosti onda tvrdimo da zakon treba odražavati zbilju u kojoj živimo”, rekao je Vlaisavljević.
Narod smjestiti u zakon?
Vlaisavljević postavlja pitanje mogu li se uopće čitavi narodi smjestiti u zakon.
-Ako se narodi negdje uopće smještaju u zakon, onda se smještaju kao nacije u ustav. Narod u pravnoj normi nestaje kao zbilja jedne zajednice realno postojećih ljudi. Međutim, narodi su ono što postoji izvan zakona i što za svoje postojanje ništa ne duguje zakonskom normativnom poretku, rekao je Vlaisavljević te dodao:
“No, kada narod kao narod sebi zada normu svoje postojanje regulira zakonom, a to može samo kroz postojanje državnog poretka. Onda se njegovo postojanje u modusu normativnog određenja naziva nacijom”, pojašnjava Vlaisavljević.
Mogućnost denacionaliziranja
Vlaisavljević u svom izlaganju podcrtava važnost radikalnog učenja profesora ustavnog prava Hansa Kelsena o razvrstavanju normi i stvarnosti te ga dijeli na nekoliko segmenata:
a) Zato što uvođenje više od jednog naroda u pravni poredak dolazi kao nalog uvažavanja društvene zbilje;
b) Zato što uvođenje kolektivnih prava, a za to mora postojati više od jednog naroda, predstavlja uznemirujući upad u tipično pravni poredak nacije-države;
c) Ako je država isto što i politička zajednica i isto što i pravni poredak kako uopće može teći pluralizacija koju donose kolektivna prava jer nema kolektivnih prava za samo jedan narod;
Vlaisavljević se sukladno navedenim Kelsenovim tezama pita hoćemo li onda imati više od jedne državne političke zajednice, više od jedne države i više od jednog pravnog poretka.
„Razmislimo, znači li to da onda trebamo ukinuti tri naroda u Ustavu zato što je to upad u normu nečega izvan norme što norma u njenoj imanentnoj logici ne trpi“, rekao je Vlaisavljević te dodao da se može ići korak dalje:
-Iz tipično europske norme nacije-države se treba deducirati i sama društvena zbilja pa se tvrdi da postoji samo jedna, bosanskohercegovačka nacija. Ako se već i dopusti postojanje nekih zajednica, izvan zakona, onda su to neke rudimentarne i komunitarne forme etničke zajednice, navodi Vlaisavljević.
Tako se „čisto pravnim“ sredstvima može raditi na, ne samo dekonstituiranju samosvjesnih bosanskohercegovačkih nacija, nego i na njihovom denacionaliziranju tj. reetnicizaciju.
Donijeti Ustav zajedničkom voljom
Kod proglašavanja Ustava treba imati zajedničku volju da se donese zakon uime jednog političkog naroda te da bi se u njega uvela tri naroda. Samo tri volje tri naroda kao jedna volja jednog naroda mogu proglasiti Ustav u kojem bi se ti narodi priznali kao različiti, tumači Vlaisavljević te se pita kako je to uopće moguće.
“Bilo je moguće u dva navrata i u dvije potpuno različite povijesne okolnosti. Prva je okolnost Rezolucija ZAVNOBiH u kojoj je posvjedočena razlika među narodima u etničkom smislu, ali nadsvođena jednim narodom koji tu svoju različitost deklarira upravo kao jedan politički narod. Druga je okolnost ratno stanje ili mirovni sporazum 90-ih godina. Zajednička volja kao nevoljko postignuće konsenzusa tri naroda kao, ni manje ni više, nego kao tri zaraćene strane”, rekao je Vlaisavljević.
Vlaisavljević na koncu svojega izlaganja postavlja pitanje što nam onda treba za treći navlastito europski i općenarodni proglas, dakle deklaraciju ili rezoluciju u preambuli Ustava u kojem bi bilo stalo do prava tri naroda, ako to nije komunistička ideologija i ako to nije građanski rat./B. Galić
