Gotovo 19.000 građana Bosne i Hercegovine hrani se u javnim kuhinjama i to je realnost u kojoj živimo. Još porazniji podatak jest da si gotovo svaki peti stanovnik BiH ne može priuštiti ni jedan obrok dnevno. U zemlji u kojoj cijene hrane svakodnevno rastu, a primanja se uglavnom ne usklađuju s troškovima života, javne kuhinje posljednja su linija obrane od gladi. Popisi korisnika sve su duži, potrebe sve veće, a novca nikada manje.
U društvu u kojem osnovne namirnice postaju sve skuplje, broj onih koji ovise o javnim kuhinjama stalno raste. Inflacija, nezaposlenost i rast troškova života guraju sve veći broj građana u stanje socijalne potrebe. Među korisnicima narodnih kuhinja danas nisu samo stariji i bolesni, nego i radno sposobni ljudi koji, unatoč trudu, ne mogu osigurati ni ono osnovno – hranu. Iza svakog kazana stoji životna priča, priča o izgubljenom poslu, bolesti i tihoj borbi za dostojanstvo.
„Znate, to znači barem 70 posto kada je riječ o prehrani, čovjek mora jesti“, kaže Halid Imširović, korisnik narodne kuhinje.
„Ove kuhinje su zaista potrebne, kako za nekoga tko se zatekne sa strane, da mu se pruži obrok. Velika su pomoć i bolesnima i svima…“, govori Aleksandar Đurić, još jedan korisnik narodne kuhinje.
Zahtjeva je sve više, a prostora za odgovor svima kojima je pomoć potrebna sve manje. Na području grada Bijeljine oko 270 građana svakodnevno ovisi o Narodnoj kuhinji, za čiji se rad iz gradskog proračuna godišnje izdvaja oko 250.000 KM, prenosi Federalna.
„Distribucija i podjela hrane odvija se na punktovima. Imamo šest punktova, od kojih su četiri u funkciji, te dva u Janji, a imamo i 50 kućnih dostava za one koji nisu u mogućnosti doći do nekog od punktova“, objašnjava Mitar Škorić, voditelj Službe za zajedničke poslove Grada Bijeljine.
Kako bi se tijekom zimskih mjeseci osigurala dodatna pomoć, humanitarne akcije traju tijekom cijelog prosinca, a usmjerene su na prikupljanje osnovnih životnih namirnica.
„Trudit ćemo se da ovom pomoći obuhvatimo što veći broj naših korisnika iz seoskih domaćinstava“, naglašava Mila Jović, sociologinja u Centru za socijalni rad Bijeljina.
Procjene stručnjaka ne ulijevaju optimizam – ako se inflatorni pritisci nastave, broj građana koji će se u narednim godinama naći u stanju socijalne potrebe mogao bi znatno porasti. Da „sit gladnom ne vjeruje“ najbolje potvrđuje činjenica da se u isto vrijeme, dok tisuće ljudi ovise o javnim kuhinjama, javni novac troši na luksuzna službena vozila, reprezentaciju i privilegije, daleko od svakodnevice onih kojima je jedan topli obrok pitanje opstanka. Sve to, upozoravaju ekonomisti, nije samo socijalni, nego i ozbiljan gospodarski problem koji jasno pokazuje da je gospodarstvo ozbiljno bolesno, a inflacija njegov najvidljiviji pokazatelj.
„Ta velika kriza očituje se u inflaciji. Inflacija je najbolji pokazatelj bolesti jednog gospodarstva – to znači manjak robe, višak novca i rast cijena“, pojasnio je ekonomski analitičar, profesor Aleksa Milojević.
Narodne kuhinje odavno više nisu privremeno rješenje, već ogledalo društva u kojem sve više ljudi ne traži bolje sutra, nego samo sljedeći obrok. Dok se redovi pred kazanima produžuju, a siromaštvo postaje svakodnevica, odgovori nadležnih izostaju.
Glad ne čeka strategije, sjednice ni obećanja. Sve dok topli obrok ostaje jedina sigurnost za stotine obitelji, pravo na dostojanstven život ne smije ostati privilegij.
Vrisak.info
