Ruska invazija na Ukrajinu polako ulazi u četvrtu fazu. U prvoj je Rusija pokušala svrgnuti vladu Volodimira Zelenskog i prisvojiti Ukrajinu tijekom trodnevne kampanje. Tijekom druge faze pokušala je osvojiti Ukrajinu, ili barem njezin istočni dio, uključujući i glavni grad Kijev. U trećoj je fazi, nakon poraza na sjeveru, Rusija usmjerila svoje snage prema jugoistoku i jugu Ukrajine. Sada slijedi četvrta, vjerojatno odlučujuća faza rata.
Ako Ukrajina uspije sačuvati slobodu i teritorijalni integritet, Rusija bi se mogla povući i odustati od daljnjeg pokazivanja svoje sada već umanjene moći.
No ako sukob potraje, povećava se šansa za izbijanje rata između NATO-a i Rusije, piše za Atlantic Eliot A. Cohen sa Sveučilišta Johns Hopkins, koji je od 2007. do 2009. bio savjetnik u Državnom tajništvu SAD-a.
Zapad sada čekaju velike odluke. Oni koji promoviraju odugovlačenje s rješenjima, vjerojatno čine veliku pogrešku jer su sada potrebni odlučni potezi.
Rusija bez “asa u rukavu”
U sukobima ove vrste pobjedu može izvojevati ona strana koja dulje izdrži na bojnom polju. Premda Ukrajina prikriva svoje točne gubitke u ratu, što bi i trebala, sigurno joj ne pada lako toliki gubitak civila, toliko razaranje gradova. Vojnici nisu superjunaci s posebnim moćima te im očajnički treba sav arsenal koji im može ponuditi Zapad.
Ruska vojska, čija se dosadašnja taktika i strategija pokazala manjkavom, može uspješno odraditi dvije stvari: iskoristiti ogromne količine vatrene moći i biti još brutalnija prema civilima. Ako je do sada u sukobu izgubila (bilo da su ubijeni, nestali ili zarobljeni) četvrtinu svojih aktivnih vojnih snaga, vjerojatno se nalazi na rubu kolapsa.
Tome idu u prilog izvješća s bojišnice koja pokazuju napuštenu opremu, vojnike koji ubijaju svoje zapovjednike, očajničke pokušaje da se unovači nova mlada vojna snaga. Ruska vojska nije ni uspostavila, a kamoli zadržala kontrolu nad zračnim prostorom, a što se tiče bitke na tlu – već je iskoristila barem tri četvrtine svojih kopnenih borbenih snaga. Tako da je pitanje ima li još kojeg “asa u rukavu”.
Putin bi mogao narediti napad koji će uništiti njegovu vojsku?
Kako to da onda Putin kreće u nove ofenzive na istoku i jugu Ukrajine? Možda ni Putin, ni njegovi viši savjetnici, pa čak ni visokopozicionirani zapovjednici nemaju točnu sliku situacije na terenu. Znaju da su primili brojne udarce, ali nemaju stvaran osjećaj za bojno polje. S obzirom na to da se ne brinu adekvatno za svoje ranjene vojnike i da ostavljaju tijela poginulih, možda ih nije briga za cijenu koju plaćaju u ljudskim životima.
U sustavu koji počiva na lažima i korupciji, oni primaju ili prosljeđuju lažno optimistične informacije. Nakon što su pokušali Zapadu promovirati svoju propagandu, sada su sami postali njena žrtva.
Tako da bi Putin mogao narediti napade koji bi mogli, ako se suoče s dobro opremljenim ukrajinskim neprijateljem, uništiti njegovu vlastitu vojsku. Zapad bi trebao osigurati da se stvari odviju upravo tim tijekom.
Slaba angažiranost Zapada
Europa do sada nije pokazala ujedinjen stav. Njemački kancelar bio je kolebljiv, Britanija agresivna, Poljska i baltičke države pokazale su herojski stav, dok su Mađarska, Austrija i još nekoliko drugih zemalja bile ambivalentne ili nešto još gore.
Sjedinjene Države su se podosta angažirale, Ukrajini su poslale puno prijenosnih projektila te drugu vojnu opremu i oružje. Predsjednik Joe Biden i neki od njegovih ključnih dužnosnika nisu se libili otvoreno govoriti o situaciji u Ukrajini. No u drugim je aspektima SAD zakazao.
Administracija nije iskoristila gotovo jednoglasnu potporu Ukrajini u Kongresu kako bi osigurala mnogo veće iznose za ukrajinsku vojsku. Previše sporo je krenula u isporuku ozbiljnijeg naoružanja. Što se tiče sankcija, SAD je sankcionirao neke ruske banke, ali neke nije. Nitko nije postavio ultimatum multinacionalnim korporacijama – možete poslovati u Sjedinjenim Državama ili u Rusiji, ali ne u obje zemlje.
“Ukrajinci su pokazali da mogu podnijeti mnogo više nego što su drugi mislili”
SAD nije poduzeo neke simbolične geste važne za ratno razdoblje. Ako je britanski premijer Boris Johnson mogao posjetiti Kijev (kao što je to učinila Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, te čelnici vlada drugih zemalja), mogli su to učiniti i državni tajnik Antony Blinken ili potpredsjednica Kamala Harris.
Ako druge zemlje mogu ponovno otvoriti veleposlanstva u Ukrajini, mogu i Sjedinjene Države, koje ih nikad nisu ni trebale zatvoriti.
Sjedinjene Države nisu bile spremne poduzeti neke korake zbog vlastitog shvaćanja vojne strategije Rusije. Trebale bi prihvatiti da su Ukrajinci sada svjetski stručnjaci u borbi protiv Rusa – a ne SAD. Naime, pokazali su da mogu podnijeti mnogo više nego što su drugi mislili da je moguće.
A ako je već potrebna američka stručnost, ona se može pružiti bez izravnog ulaska SAD-a u sukob. Prije Pearl Harbora, američki dobrovoljci, poznati kao Leteći tigrovi, otišli su Kinu kako bi se u lovcima P-40 borili protiv tamošnjih japanskih zračnih snaga. Skupina je to učinila uz potporu američke vlade, a nešto slično se može napraviti i s Ukrajinom – ako ima volje.
Ako Zapad reagira pravilno, ruska vojska bi mogla biti poražena
Ako je Sovjetski Savez mogao rasporediti na tisuće savjetnika u sjeverni Vijetnam usred Vijetnamskog rata bez izazivanja nuklearnog sukoba, SAD bi mogao rasporediti svoje savjetnike u zapadnu Ukrajinu, ili barem u Poljsku, kako bi obučavali ukrajinske vojnike. Umjesto toga, oni moraju doći u Mississippi kako bi naučili upravljati dronovima Switchblade.
Situacija u Ukrajini bi mogla krenuti nagore. Ako Rusi upotrijebe kemijsko oružje, Sjedinjene Države bi trebale razmisliti o uvođenju zone zabrane leta nad Ukrajinom. Od velike je važnosti što će Europa i SAD učiniti u narednim tjednima. Podaci pokazuju da bi ruska vojska mogla biti do temelja poražena ako je dočekaju dobro opremljene ukrajinske snage.
Vrisak.info
