Vukovarce i obitelji nestalih branitelja Domovinskog rata rastužila je vijest da je u petak u Općoj županijskoj bolnici i bolnici hrvatskih veterana Pakrac preminuo Marijan Živković (85). Vukovarac je to koji je zajedno sa svoja tri sina stao u obranu svog grada, a tijekom ratnih događanja izgubio je njih dvojicu, Marka i Nikolu. Nikola se do danas vodi kao nestao, a Marijan nije dočekao naći kosti svog najmlađeg sina koji je imao 26 godina kada je ubijen u zasjedi 17. rujna 1991. godine na Mitnici.
Stariji sin Marko bio je vojni pilot i u ratu je bio jedan od vukovarskih heroja obrane. Organizirao je zrakoplovni vod koji je u manje od dva mjeseca odradio 35 letova nad Vukovarom bacivši 68 bombi na neprijateljske linije te dostavio dvije tone humanitarne pomoći vukovarskoj bolnici i braniteljima u okruženju. Poginuo je 2. prosinca 1991. godine tijekom borbenog leta, a po njemu je nazvana vojna zrakoplovna baza na Plesu. Marko je imao 32 godine kada je poginuo.
Marijan je bio silno ponosan na svoje sinove i nikada nije dopuštao da se njihova imena zaborave. Aktivno je radio na otkrivanju grobova nestalih, sudjelovao u svim suđenjima ratnim zločincima ne bi li saznao gdje je grob njegovog Nikole, javno je kritizirao rad svih onih koji nisu činili dovoljno da se pronađu nestali vukovarski branitelji i civili. Nije dozvoljavao da išta naruši njihovu žrtvu.
Razbio ćiriličnu ploču u Vukovaru
Bio je prvi u prosvjedu Vukovaraca protiv uvođenja ćirilice u Vukovar i prvi koji je čekićem, podignut na ramena ostalih branitelja, 2013. godine razbio ćirilićnu ploču postavljenu na zgradu policije. Zbog toga mu se godinama sudilo, prijetilo zatvorom od 5 do 12 godina, da bi 2019. postupak bio obustavljen. Marijan se ni u jednom trenutku nije pokajao zbog razbijanja ploče.
– Moja dva mrtva sina nisu se borila za ovakvu državu. Neka me osude, idem u zatvor, bit ću bliži svojim sinovima – govorio je prkosno Marijan. Sa suprugom Martom nam je, u serijalu Nestali, iznio svoju životnu ispovijest.
– Bio je 21. kolovoz 1991. godine. Nikola je došao s položaja, okupao se i sjeo za stol. Zajedno smo večerali, nas dvoje sami. Gledao me tim svojim velikim crnim očima koje sam mu uvijek ljubila kad je bio mali. Crna kuštrava kosa padala mu je na čelo. Rekao mi je: ‘Mama, trebala bi ići malo kod tetke u Bosnu, da se odmoriš’. Pogledala sam ga upitno. Pa nisam umorna sine, rekla sam mu. Naborao je čelo. Nije bio zadovoljan odgovorom. Htio mi je reći da moram ići, ali nije htio biti grub. Progutala sam knedlu. Znala sam da želi da odem, a ja ga nisam htjela ostaviti. Otišao je spavati. Gledala sam ga usnulog. Ujutro smo se zagrlili i pozdravili jer je opet otišao na položaj. To je bio naš posljednji susret. Naša posljednja večera, kao Isusova, za rastanak. Ja sam već taj dan otišla kod sestre u Donju Mahalu u Bosnu. I od tada više nikad nisam ni vidjela ni čula svog sina – prisjeća se Marta Živković dana kada je zadnji put vidjela sina Nikolu.
Taj dan nikad neće zaboraviti, jer od toga dana njezina sina nema, ni život ni mrtvog. Nestao je.
Otkako su se, početkom 60-ih godina, doselili u Vukovar iz BiH, Marta i Marijan živjeli su u nadi da ih u tom bogatom i lijepom slavonskom gradu čeka bolji i sretan život. Dobili su tri sina, lijepo ih odgojili, a sudbina je htjela da jedinu kćerkicu izgube u njezinu šestome mjesecu života.
– Najstariji Marko rođen je 1959., bio je miran i tih, ali odgovoran. Kad je odrastao i rekao da želi biti vojni pilot, bili smo zatečeni. Srednji sin Đuro rođen je 1962. Bio je pomalo tvrdoglav, osoran, čvrst. Htio se školovati u Zagrebu, pa je i otišao taman prije rata. Radio je u policiji, kasnije u Croatia osiguranju. Zasnovao je obitelj. Najmlađi Nikola rođen je 1965. godine. Bio je svojeglav, oštar, ali pravedan i odan. Nije htio napustiti Vukovar. Izgradili smo mu kuću, osigurali sve za život. Bio je naša uzdanica, trebao nam je biti i hranitelj i branitelj i sahranitelj. Imao je samo 25 kad je poginuo, a sad ga isto toliko nema – tužno je govorila Marta.
U ratu izgubili dva sina
Supružnici su u ratu izgubili dva sina. Marko je poginuo u prosincu 1991. Njegov avion pogodio je projektil. Početkom Domovinskog rata pobjegao je u Hrvatsku iz Beograda, gdje je radio kao vojni pilot u JNA. U Srbiji je postao dezerter, a u Hrvatskoj jedan od heroja Vukovara jer je osnovao protuzračni vod i, s još dva pilota, cijelo vrijeme opsade Vukovara u grad zrakom dopremao hranu, lijekove i sve drugo što je bilo potrebno Vukovarcima, braniteljima i djelatnicima vukovarske bolnice da prežive.
Pokopan je na Mirogoju jer su u Zagrebu ostale živjeti njegova supruga i kći. Sin Nikola prijavio se u dragovoljce na samom početku rata.
– Sva četvorica prijavili smo se kod Blage Zadre, i to dan nakon što se dogodio napad na naše policajce u Borovu Selu. Bilo je jasno da nas čeka rat i ni jednog trenutka nas četvorica nismo dvoumili oko toga da svoj grad i svoj dom moramo zajedno braniti. Svaki od nas bio je raspoređen na različite punktove u gradu. Ja sam bio na Trpinjskoj cesti s Blagom Zadrom, dok mi sin Marko u rujnu nije naredio da idem iz Vukovara u Zagreb čuvati njegovu ženu i dijete – prisjećao se Marijan prvih dana rata u Vukovaru.
– Bio je 29. kolovoz 1991., kad sam vidio sina Nikolu zadnji put. Otišao je ujutro na položaj. Nakon toga me je nazvao nekoliko puta i rekao da moram ići iz grada. Otišao sam u Zagreb. Zadnji put me je nazvao nekoliko dana prije nego što će poginuti. Rekao je da je Vukovar u sve većem okruženju, da postaje nemoguće izaći iz grada, da ne dobivaju oružje i da se neće moći dugo braniti. Kad me je 17. rujna oko 17 sati nazvao njegov zapovjednik Stjepan Pole, noge su mi se odsjekle. Rekao mi je da je Nikola poginuo, ali da ne dolazim u Vukovar jer je preopasno i da nema potrebe jer su ga oni izvukli s punkta gdje je poginuo, obukli mu novu uniformu i pokopali ga u lijesu. Žao mi je što tad ipak nisam krenuo za Vukovar i bilo kako došao do sina, da ga vidim mrtvog. Onda bih možda znao gdje je. Jer to, naime, ni danas ne znam. Sve to što mi je tad u telefonskom razgovoru rekao Pole, nije bilo istina. Osim činjenice da je Nikola mrtav – ogorčeno je pričao tata Marijan, kojemu ni godinama kasnije nitko nije znao reći što se točno dogodilo s mrtvim tijelom njegova sina.
Nikola je bio na položaju u jednoj privatnoj kući na Mitnici s još pet pripadnika policije. Većina ih je bila iz Slavonskog Broda. Puškaralo se taj dan po cijeloj Mitnici. Položaj im je bio otkriven i skupina četnika ih je odlučila napasti. Bili su u podrumu, kad im je prišao jedan s bombom i ubacio je unutra. Prije nego što će eksplodirati, Nikola je stigao na stepenice prema izlazu. Istrčao je neozlijeđen, no tu ga je dočekao rafal koji ga je prostrijelio kroz pola tijela. Pao je mrtav. U podrumu su mrtva bila još dva njegova suborca. Jedan iz grupe je uspio pobjeći, a jednog su četnici uhvatili živog i kasnije brutalno ubili. Kad je čuo da je položaj razbijen, a njegovi policajci mrtvi, zapovjednik Pole je naredio da se njihova tijela pokupe. Na teren je izašao vozač Željko, također iz Slavonskog Broda, koji je imao zadatak kamionom doći po mrtve suborce.
– Godinama sam plakao, molio se Bogu kao nikada. Valjda ni nemam srce više, kad ne može puknuti – pričao je Marijan brišući suze.
Od gubitka sinova Marijan i Marta nisu mogli naći svoj mir. Žalostilo ih je to što nemaju gdje zapaliti svijeću za svojega Nikolu. A u Vukovar su se i vratili kako bi ga našli, kako bi mu bili bliže. Marta je, nažalost, sad ostala sama. Njen Marijan nije dočekao da pronađe sina.
– Ne znati gdje ti je dijete, gdje su mu kosti, to je najgore za majku. S time liježem, s time se budim. Nisam ga vidjela mrtvog pa još čekam na kapiji da se pojavi – tužno je zaključila Marta.
Pokop Marijana Živkovića biti će u utorak 12. ožujka u 14 sati na Novom groblju Dubrava u Vukovaru, piše 24sata.hr.
Vrisak.info
