Bosna i Hercegovina bilježi negativan prirodni prirast, masovno iseljavanje i ubrzano starenje stanovništva, pokazuje analiza.
Prema podacima iz zbornika radova “Demografske promjene u Bosni i Hercegovini od 2013. do 2024. godine”, koji donosi temeljitu analizu ključnih demografskih kretanja u zemlji u posljednjem desetljeću, BiH bilježi negativan prirodni prirast još od 2009. godine, a do 2022. taj trend dosegnuo je -6,7 na 1000 stanovnika. Između 2010. i 2019. godine zemlju je napustilo više od 400.000 osoba, dok se najviše iseljavaju mladi u dobi od 20 do 29 godina.
Uz to, prosječna starost stanovništva porasla je s 39,6 na 42,5 godina, a koeficijent starosti dosegnuo je 28,4%.
BiH se ubraja u demografski najugroženije države okružja te bi u idućih četrdeset godina mogla ostati bez više od polovine trenutačnog stanovništva.
Najveći problem ove zemlje je iseljavanje, i to cijelih obitelji, što je vidljivo iz katastrofalnih i alarmantnih podataka domaćih i međunarodnih institucija da se u nekim dijelovima BiH gotovo petina djece nikada ne upiše u prvi razred osnovne škole.
Ekonomisti ističu da su stvarni podaci o odlasku radne snage mnogo veći. Iz BiH odlazi tko god ima priliku, odlaze jednako i Bošnjaci, i Srbi i Hrvati.
Svatko ima svoje razloge, a najčešće su to oni ekonomski. Mnogima je dosadilo čekati “da svanu bolji dani”, koje im se obećava već godinama, a inflacija i izostanak rasta plaća i one najveće protivnike odlaska tjeraju na promjenu mišljenja. Medicinske sestre, ekonomisti, radnici, ljudi s različitim diplomama i godinama iskustva. Mnogi su BiH zamijenili Njemačkom, Švedskom, Slovenijom, Austrijom…
Ne zbog snova da će zgrnuti bogatstvo, nego zbog potrebe za sigurnošću i redom. Kažu da su pokušavali opstati u BiH, radeći pošteno i ostati svoji. Ali su se, suočeni s korupcijom, stranačkim zapošljavanjem i životom “od prvog do desetog” odlučili na drastičan korak – otići.
Pokušavali su opstati u BiH radeći pošteno i ostati svoji.
Ali su se, suočeni s korupcijom, stranačkim zapošljavanjem i životom “od prvog do desetog”, odlučili na drastičan korak – otići. Sugovornik iz Sarajeva, koji je prije 6 godina otišao u Švedsku, za Srpskainfo kazao je kako je glavni razlog njegova odlaska bio osjećaj besperspektivnosti. Radio je, kaže, sve i svašta, samo ne ono za što se školovao.
– Za moju struku bilo je potrebno ili da pripadam političkoj stranci na vlasti ili da platim za radno mjesto. Dodajte na to i tu vječnu političku krizu u kojoj se vrtimo godinama i eto zašto nisam vidio nikakvu budućnost – kazao je.
Švedsku nije izabrao slučajno. Ima prijatelja koji tamo godinama živi. Danas kaže da je to bila ispravna odluka.
– Ovdje se rad i trud cijene. Nemojte misliti da ovdje nema zapošljavanja preko veze ili nepotizma, ali to je baš rijetko. I odmah se reagira. U Švedskoj sindikat jako drži do radnika i ponekad mi se čini da je radnik jači i važniji od šefa ili vlasnika tvrtke, što se, nažalost, ne može reći za BiH, gdje je radnik zadnja rupa na svirali. Svi poslovi povezani su kolektivnim ugovorom, tako da svaki radnik godišnje dobiva povećanje plaće bez obzira na to radite li mjesec dana ili 10 godina – objašnjava.
Zajedničko većini onih koji su otišli je to što, još uvijek, ne planiraju povratak. Kažu da im nedostaju obitelj, prijatelji, običaji, ali da se više ne mogu zamisliti u društvu u kojem znanje i trud nisu dovoljni. Često osjećaju nostalgiju. Ali, idu naprijed. I ne namjeravaju se vratiti.
S druge strane, nemali je broj onih koji se odlučuju na povratak. I oni imaju svoje razloge. Težnja za stabilnijim okružjem, boljom podrškom lokalnih zajednica i očuvanjem obiteljskih vrijednosti razlog je što se sve više obitelji s djecom vraća u Bosnu i Hercegovinu.
Većina njih je u posljednjih desetak godina iz Bosne i Hercegovine otišla “trbuhom za kruhom”, da bi se nakon brojnih društvenih i gospodarskih promjena u Njemačkoj i drugim europskim zemljama ipak odlučili vratiti u rodni kraj.
Da je takvih sve više, najbolje pokazuju podaci o broju djece “povratnika” upisanih u osnovne i srednje škole početkom ove školske godine. Prema podacima koji su dostupni javnosti, dvije županije prednjače u tome – Tuzlanska i Zapadnohercegovačka.
Od početka ove godine u škole Tuzlanske županije vratilo se 136 učenika iz inozemstva, prošle godine taj broj iznosio je 82, što znači da je ove godine povratak učenika značajno povećan.
ada je riječ o Zapadnohercegovačkoj županiji, prema dostupnim informacijama, u školsku 2025./2026. godinu upisana su 94 učenika koja su se vratila iz inozemstva, što je za 23 više nego prošle godine.
Učenike povratnike i ove je godine zabilježila i Hercegbosanska županija. Povratak iz inozemstva u BiH još nije masovan, ali je simbolički važan. Pokazuje da postoji drugačija vrsta domoljublja – ona koja se ne mjeri zastavama i parolama, nego voljom da se nešto izgradi tamo gdje si rođen.
Ana iz Mostara provela je sedam godina u Njemačkoj. Radila je kao medicinska sestra, ali se prošle godine vratila.
– Vani sam imala plaću i sigurnost, ali sam bila sama. Djeca su mi rasla bez bake i djeda i to me počelo gušiti. Život vani jest lakši, ali nije uvijek bolji. Ovdje imam manje, ali se osjećam bogatije – priča Ana.
Vrisak.info
