Danas se obilježava 30. godišnjica od ratnog zločina u selu Trusina kod Konjica i Ahmićima u općini Vitez.
Pripadnici ABiH su 16. travnja 1993. u selu Trusina ubili 15 civila i sedam pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali. Ranjene su četiri osobe, među kojima je dvoje djece. Zločin se dogodio u jutarnjim satima, a počinili su ga pripadnici jedinice za posebne namjene Zulfikar.
Pred Sudom BiH za zločin u Trusini pravomoćno su osuđeni Edin Džeko na 13 godina, Rasema Handanović na pet i pol, Mensur Memić na deset, Nedžad Hodžić na 12 i Nihad Bojadžić na 15 godina zatvora. Za zločin u Trusini optužen je Zulfikar Ališpago, ali je zbog njegovog zdravstvenog stanja suđenje bilo prekinuto.
Pokolj u Ahmićima bio je ratni zločin koji su počinili pripadnici 4. bojne Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i jedinice Jokeri protiv muslimanskih vojnika i civila tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba 16. travnja 1993. u selu Ahmićima u Središnjoj Bosni, a ubijeno je 116 civila.
Iako je ovo u početku bila vojna akcija u kojoj su muslimanske snage pružale otpor, zbog nediscipline pojedinih vojnika i paralelnog zapovijedanja unutar HVO-a, akcija je prerasla u zločin.
Pred Sudom BiH je za zločin u Ahmićima osuđen Paško Ljubičić na deset godina zatvora. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju je 2004. osudio Daria Kordića na 25 godina zatvora za ratne zločine počinjene u srednjoj Bosni, a koji su uključivali i ubojstva u Ahmićima kod Viteza. Nakon što je odslužio dvije trećine kazne, Kordić je pušten iz zatvora.
Zbog zločina u Ahmićima pred Sudom u Haagu osuđen je i Drago Josipović na 12 godina, dok je Vladimir Šantić osuđen na 25 godina zatvora.
Mučni dani za ogroman broj obitelji koje je prouzrokovao hrvatsko-muslimanski rat 1993. godine koji mnogi nazivaju „ratom u ratu“ je izazivao različite reakcije u javnosti iako su sukobi po okrutnosti bili jednaki, a o takvim zbivanjima su pisali mnogi svjedoci toga vremena, a mi smo pronašli osvrt iz 2005. godine kojeg prenosimo u cijelosti:
Jedno sjećanje! Moj osvrt 2005. godine na zločin u Trusini:
GOVOR MRTVIH I ŠUTNJA ŽIVIH
U atmosferi obilježavanja velikih obljetnica pobjede nad fašizmom, u Bosni i Hercegovini je obilježena «mala» obljetnica jednog nepobijeđena zločina.
Crnoga petka 16. travnja 1993. godine dogodila su se dva stravična zločina. Jedan u Ahmićima, u kojemu su žrtve bili muslimani Bošnjaci, a počinitelji Hrvati, i drugi u Trusini, u kojemu su žrtve bili Hrvati, a počinitelji muslimani Bošnjaci. Iako po okrutnosti jednaki, ova dva zločina, počinjena u istom danu, po mnogo čemu su različito tretirani.
Zločin u Ahmićima je zabilježen kamerama međunarodnih čuvara mira, dok je zločin nad Hrvatima u Trusini ostao zabilježen samo očima preživjelih koji su bespomoćno gledali kako se zločinci iživljavaju nad njihovim najmilijima. Dok su u Ahmiće odmah ušli svi svjetski promatrači i širili vijesti o zločinu, u Trusinu nisu «mogla» ući ni vozila hitne pomoći, ni crveni križ kao ni moćne snage SFOR-a, a istina o zločinu zabilježena je tek na marginama domaćih novina. Tijela žrtava zločina u Trusini, njih 27, tek su nakon godinu i pol prebačena na splitsku patologiju radi identifikacije.
Na međunarodnom sudištu u Haagu, ahmićki je zločin procesuiran, trinaest Hrvata je suđeno a trojica osuđena, dok zločin iz Trusine još nije niti spomenut. Ako pobjeda nad zlom znači kažnjavanje zločinaca i njihovih nalogodavaca, onda zločin iz Trusine još nije pobijeđen.
Dok se svi slažu da zločinci nemaju naciju i vjeru, da svaki zločin i svaki zločinac trebaju biti jednako kažnjeni, nevine žrtve jednog zločina još uvijek čekaju svoju «ravnopravnost». Šutnja kojom se pokušava ovaj zločin prekriti zaboravom, Hrvatima ovoga kraja teško pada kao i sam zločin. Za razliku od zločina u Ahmićima, o kojem su svi spremni izreći naučene fraze o osudi zločina, veliku većinu hrvatskih političara i novinara Trusina ne asocira ni na što!
Tko može tvrditi da sve to nije obojeno politikom koja žrtve dijeli upravo po vjeri i naciji?
Danas u opustošenim i napuštenim hrvatskim zaseocima u Trusini možemo naići samo na govor hrvatskih grobova i šutnju njihovih krvnika. Slika je to suživota koji se pokušava i formalno nametnuti zakonima i ustavnim rješenjima.
Svibanj 2005.
Zdenko Ćosić
Vrisak.info
