Na početku Euharistijsko slavlja i liturgijskog uvođenja u službu nadbiskupa metropolita vrhbosanskog mons. Tome Vukšića, 12. ožujka 2022. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu pozdravnu riječ uputio je nadbiskup metropolit vrhbosanski u miru kardinal Vinko Puljić. Prije čina primopredaje upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom, kardinal Puljić se obratio nazočnima sljedećim riječima:
Na početku ovog svečanog čina sve vas od srca pozdravljam i zahvaljujem na vašoj prisutnosti i zajedništvu u ovom Misnom slavlju.
Vas, nadbiskupe, biskupe i delegate biskupa, otpravnika poslova Apostolske nuncijature, provincijalne poglavare i poglavarice, sve svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i sjemeništarce, juniorke i novakinje, sve vjernike okupljene u ovoj katedrali Srca Isusova kao i sve ljude dobre volje, koji nas prate preko elektroničkih medija, iskreno pozdravljam.
I kao svećenik i kao nadbiskup uvijek sam osobito tijekom Svete mise zahvaljivao Bogu za poziv da mu izbliza služim kao i za tolike darove koje mi je dao i koje mi svakoga dana iznova daje. U ovom Euharistijskom slavlju na poseban način ću zahvaljivati nebeskom Ocu po njegovu Sinu u Duhu Svetom za sve milosti koje sam primio svih ovih godina u kojima mi je povjereno vodstvo mjesne Crkve vrhbosanske. Za biskupa me posvetio sveti papa Ivan Pavao II. koji je gajio posebnu ljubav prema mom hrvatskom narodu i prema mojoj zemlji Bosni i Hercegovini i svim narodima i ljudima u njoj kao i prema meni osobno. I danas rado molim njegov zagovor. Ustoličen sam za vrhbosanskog nadbiskupa u vrijeme dolaska krhke demokracije na ove prostore. Brojne dobre pastoralne inicijative zaustavio je krvavi rat ostavljajući iza sebe materijalnu, a nerijetko i duhovnu pustoš. Teška ratna razaranja u Ukrajini vratila su u mislima i mene, kao i mnoge u ovoj zemlju, upravo u to vrijeme patnje i stradanja. U poratnim godinama uspjeli smo obnoviti brojne građevine uz nemale napore i žrtvu. Međutim, u miru u kojem su politike nastavile težiti ostvarenju vlastitih ciljeva drugim sredstvima uz inertnost međunarodne zajednice, nije došlo do očekivanoga povratka prognanih i izbjeglih ljudi unatoč ogromnom trudu brojnih svećenika, redovnika, redovnica i tolikih ljudi dobre volje iz ove zemlje i iz brojnih zemalja širom svijeta. Imamo previše političara a malo državnika.
Zahvaljujem svima vama koji ste mi davali podršku i potporu: duhovnu, materijalnu i moralnu. Neka Bog dadne obilje blagoslova i milosti svima vama, na poseban način svim dobročiniteljima koji su me razumjeli kada sam kucao na njihova srca, a i njihove džepove da bih mogao štogod napraviti u ratu i poslije rata u ovoj Crkvi.
Radujem se da ste danas tu da budemo potpora i podrška nadbiskupu Tomi koji preuzima vodstvo ove mjesne Crkve. Pozivam cijeli vrhbosanski prezbiterij, dijecezanske i redovničke svećenike, kao i sve redovnice i sve strukture u ovoj mjesnoj Crkvi na zajedništvo i svesrdnu suradnju sa sedmim nadbiskupom na časnoj stolici vrhbosanskoj.
Zahvaljujem svim medijima koji će ovaj čin uprisutniti korektno u javnosti uz želju da bude poticaj svim građanima ove zemlje na otvorenost i suradnju u izgradnju mira i međuljudskih i međuvjerskih odnosa.
Tebi, dragi brate u biskupstvu Tomo, dragi moj nasljedniče, predajem ovaj biskupski štap, simbol po kojem Ti predajem upravu ove mjesne Crkve kao mjesnom pastiru. Predajem ti i katedru u ovoj Prvostolnici s koje ćeš izvršavati svoju učiteljsku službu. Predajem ti ovaj oltar u Prvostolnici odakle ćeš slaveći Euharistiju posvećivati povjereni narod. Kao što sam druge pozvao da Ti budu potpora i podrška, tako obećavam i svoju staračku raspoloživost. U svemu u čemu me zatrebaš, a ja mognem odgovoriti, tu sam. Stavljam Ti na srce da gradiš veliko pouzdanje u Dobrog Pastira duša te njegovim duhom i njegovom snagom izgrađuješ čvrsto zajedništvo unatoč sve uzburkanosti radi poratnih zbivanja, političkih igara, kao i svih turbulentnih događanja. Neka Te ne pokoleba činjenica da sam bio veliki prosjak za ovu mjesnu Crkvu, kao i za krajevnu Crkvu u Bosni i Hercegovini. Nije mi bilo teško moliti pomoć, jer nisam molio za sebe nego za ovu Kristovu Crkvu.
Svima preporučam u molitvu i moju malenkost da ovo vrijeme, koje mi Bog još daruje, proživim ostvarujući volju Božjoj te se tako vjernički spremim zakoračiti iz vremena u vječnost.
Prigodnu propovijed pod naslovom „Blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje“, uputio je nadbiskup Vukšić, a prenosimo je u cijelosti:
Blagovjesnik biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje
Središte kršćanskoga života je radost zbog Božje ljubavi prema ljudima i prema svim ostalim stvorenjima. Oličenje te ljubavi je Isus Krist, najizvrsniji izraz Božje blizine i svima uzor, primjer, učitelj i pravilo ljubavi prema svakom čovjeku. Stoga kao vjernici neprestano zahvaljujemo Gospodinu Bogu za blagoslov i sreću kad smo vjerni pravilu kršćanske ljubavi. A za sve to na osobit način zahvaljujemo svaki put kad se okupljamo na Euharistiju i slušanje Riječi Božje, po kojima je Bog stalno prisutan. Po njima smo svaki put iznova u neposrednoj Božjoj blizini jer nama i radi nas opetovano dolazi u Euharistiji te nama i radi nas opet i opet govori, poziva, tješi, opominje pa i kori. I ne umara se dolaziti i govoriti jer Božja je želja da se svi ljudi uzajamno poštuju i vole te da se svi, koji su se udaljili ili krenuli zlom stranputicom, na pravi put vrate. Stoga je u tom smislu vrlo prikladno u ovo Korizmeno vrijeme ponoviti Božju poruku, napisanu još u Starom zavjetu, da svaki čovjek, pristajanjem uz Božja pravila i vršenjem zakona ljubavi, svoju vječnu sreću počinje graditi već u ovom životu. Božja je, dakle, želja da čovjek živi zauvijek jer Gospodinu nije čak ni „do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi“ (Ez 33,11).
I.
Isus je utjelovljena ljubav Božja koja je neumorna i beskrajno strpljiva upravo zato što je Božja. Ili, kao što je pisao apostol Pavao zajednici kršćana u Korintu: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje“ (1 Kor 13,4-8).
Svjedok i poslanik Božje ljubavi, Isus Krist, na poseban način opisan je u odlomku iz Lukina evanđelja (Lk 4,14-21), koje nam je upravo naviješteno i koje neka nas vodi u nastavku ovoga razmatranja. Taj odlomak ustvari izvješćuje o Isusovoj nastupnoj propovijedi u njegovu gradu Nazaretu. Događaj se zbio jedne subote, jer su se židovi upravo subotom okupljali na zajedničku molitvu i tumačenje Svetoga Pisma. Činili su to u svojim sinagogama, kako su nazivali svoje molitvene prostore po mjestima u kojima su živjeli.
Kaže evanđelist Luka za Isusa: „I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotnji u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: ‘Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.’“ (Lk 4,16-19).
Te subote Isus je, dakle, razvijao knjigu, zato što je bila u obliku svitka, i tražio upravo ovaj odlomak u knjizi proroka Izaije. Naime: „I nađe mjesto gdje stoji napisano“, kaže sveti tekst. To je poglavlje šezdeset i prvo, napisano više stoljeća prije Krista, u kojemu se nalazi proroštvo o budućem Mesiji, koji je punina Duha Božjega, o Pomazaniku Božjemu koji će spasiti svoj narod. Taj je odlomak hranio nadu i vjeru Izabranoga naroda i pomagao mu s optimizmom prolaziti kroz kušnje. Vrlo često je i zbog toga bio čitan na njihovim pobožnim okupljanjima i potom tumačen riječima učitelja i proroka. A u tom dugom višestoljetnom nizu čitanja, slušanja i tumačenja poznatog odlomka vjerojatno su slušatelji i one subote u Nazaretu očekivali sličan nastup mladog proroka Isusa. No, naspram tomu, nakon što je pročitao rečeni odlomak, savio smotak knjige, vratio ga poslužitelju i sjeo te su oči svoju u sinagogi bile uprte u njega, Isus im je toj svojoj nastupnoj propovijedi svečanom priopćio: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“ (Lk 4,21).
Tim riječima Isus je svečano obznanio svoje dostojanstvo. Time je vrijeme očekivanja završilo jer je je on ispunjenje njihove nade.
II.
U svom nastupu u nazaretskoj sinagogi Isus je obznanio i svoje poslanje da ljudima naviješta vrijeme milosti Božje: blagovjesnik biti siromasima, proglasiti vid slijepima, na slobodu izvesti sužnjeve i potlačene.
Prema nauku, kojega Isus nudi, osnovno poslanje poslanika i svjedoka Božjega je naviještati radosnu vijest spasenja. U Isusovu govoru i kasnijem njegovu djelovanju na prvomu mjestu su siromasi. To su naravno i oni koji žive i materijalnoj oskudici pa trebaju pomoć. Trebaju našu solidarnost i naša djela konkretne ljubavi. No ne samo oni. Jer još je veće siromaštvo nepoznavanje Boga. A najveća duhovna oskudica sastoji se u bogatstvu grijeha. I pogotovo ovakvima Isus naviješta potrebu obraćenja.
Znademo da je Isus činio čuda te je i ponekom slijepcu vratio fizički vid. No Njegova je želja vratiti vid moralnim slijepcima. Onima koji su duboko pali i kojima treba pomoć da bi se ponovno uspravili jer ne mogu više sami. I osobito želi pomoći da progledaju oni koje je zahvatila takva sljepoća duha da više ni ne vide koliko su se svojim ponašanjem, razmišljanjem i izborima udaljili od zakona kršćanske ljubavi, od poštivanja tuđega života, dostojanstva i dobroga glasa.
U ovom svijetu, nažalost, mnogo je potlačenih, a samim time nije mali broj ni njihovih tlačitelja. Razni su oblici nasilja nad čovjekom: strašni ratovi i drugi oblici sličnoga nasilja, prijetnje oružjem, širenje straha, trgovina ljudima, uskraćivanje zaslužene plaće, nijekanje radničkih prava, raširena korupcija, različiti oblici nepotizma i još mnogi drugi načini. Pri tomu uvijek postoje progonitelji i progonjeni. Svi progonjeni su na neki način sužnjevi svojih progonitelja, što je sramotno, a njihovi progonitelji su uvijek teški zarobljenici svojih mana, vlastite moralne sljepoće i svojih loših sklonosti. Tako i jedni i drugi, iako na različite načine, žive u sužanjstvu i oboji trebaju pomoć. Odnosno, Isus želi da se svi, koji su sužnjevi svojih slabosti, oslobode svojih mana i da prestanu činiti nasilje nad Božjim stvorenjima te da tako svi potlačeni izađu na slobodu.
III.
Navještaj i svjedočenje stvarnoga i moralnog oslobođenja čovjeka osnovno je poslanje također svakoga poslanika i svjedoka Božjega. Među njima to se na prvom mjestu odnosi na biskupe, nasljednike apostola. No to je poslanje također svakoga kršćanskog vjernika ali, u skladu s prirodnim zakonom i osnovnim pravilima zdrave etike, jednako i poslanje svakoga čovjeka.
Dok razmišljamo kako rasti u ljubavi, kako svjedočiti dobrotu i kako nasljedovati Isusa Krista u različitosti služba i sposobnosti, vrlo je draga istina da tko god doprinosi zaista onoliko koliko može, taj daje svoj maksimum. To jest, sve što može i koliko može. A najviše što se može darovati jest dati sebe kao sredstvo dobrote. To je za Isusa dosta. I zato je svaki naš doprinos u dobroti dokaz Božje prisutnosti među ljudima i djelo je za porast Božjega kraljevstva na zemlji. Svaki čovjek, a osobito svaki kršćanin, pozvan je upravo to biti: učiniti sebe sredstvom ljubavi i sloge.
U tom smislu bit će korisno podsjetiti također na pouku apostola Pavla, koju nalazimo u njegovu pismu što ga je uputio kršćanima Efeza, o različitim službama i doprinosima u Crkvi i u svijetu. Iako su službe različite, svima je ista svrha: da se „opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova, dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,11-16).
Svatko, dakle, na svoj način i svatko u svom zvanju, na radnomu mjestu, u obitelji i društvu, prema svojim mogućnostima i talentima pozvan je dati svoj doprinos da tako uzraste „do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“.
Neka tako bude, po Kristu Gospodinu našemu!
Vrisak.info
