Grad Mostar, uz Distrikt Brčko, jedinstven je slučaj u Bosni i Hercegovini jer jedini od svih gradova i općina ima posebna izborna pravila propisana izravno Izbornim zakonom. Ona uključuju gradske izborne jedinice, minimalne i maksimalne kvote za konstitutivne narode, institut vitalnog nacionalnog interesa te neizravan izbor gradonačelnika.
Dok bošnjačka politika na razini Federacije BiH i države često izražava protivljenje ovakvim mehanizmima, u Mostaru ih, tvrde sugovornici, posljednjih godina sve više koristi i brani, piše RTV HB.
Od Ashdownovog statuta do Mostarskog sporazuma
Posebna izborna pravila za Grad Mostar nametnuo je još 2004. godine tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown. Međutim, Statut je zbog narušavanja načela jednakosti glasova naknadno srušen na Ustavnom sudu BiH nakon izbora hrvatskih predstavnika, zbog čega Mostar čak 12 godina nije imao lokalne izbore.
Pomak je napravljen 2020. godine dogovorom HDZ-a BiH i SDA te potpisivanjem Mostarskog sporazuma, kojim su otklonjene sporne odredbe Statuta Mostara i Izbornog zakona. No, drugi dio sporazuma, koji se odnosio na legitimno političko predstavljanje, nikada nije proveden.
“U onom trenutku kad smo poslije godina pregovora uspjeli realizirati izmjene Izbornog zakona u dijelu izbornih pravila za Grad Mostar i konačno dobili izbore u Gradu Mostaru, mišljenja sam da je to bio jedan dobar politički trenutak, momentum gdje je domaćom pameću došlo do izmjene Izbornog zakonodavstva. Trebali smo ići korak dalje i rokovi su bili jasno definirani da se izmijeni i preostali dio, sveobuhvatna izmjena Izbornog zakona u smislu legitimnog predstavljanja”, objasnio je Slaven Željko, sudionik Mostarskog sporazuma 2020. godine.
Poseban status Mostara i pitanje primjene u drugim sredinama
Sugovornici smatraju kako sama posebna izborna pravila nisu najveći problem, nego činjenica da slični modeli nisu primijenjeni i u drugim nacionalno podijeljenim sredinama u Bosni i Hercegovini.
HRS-ov vijećnik Slaven Bevanda ističe kako postoje primjeri uspješnog uređenja složenih sredina.
“Za sva postoje rješenja, svjedočimo da u Bosni i Hercegovini imamo nekoliko takvih situacija, primjerice u Distriktu Brčko. Za njega možemo reći da je jedna lokalna sredina, bez obzira što je uređena kao veličina distrikta Grada Mostara gdje su se našla neka rješenja koja su pomirile te odnose. Federacija BiH i čitava Bosna i Hercegovina zahtijevaju određena rješenja te vrste. Ona su europska, bilo da su belgijska, bilo da su švicarska, bilo da su dijelom španjolska itd”, istaknuo je Bevanda.
Optužbe za dvostruke standarde
Dok bošnjačka politika redovito zagovara načelo “jedan čovjek, jedan glas” na razini Federacije BiH i države, u Mostaru snažno brani postojeća izborna pravila. Upravo u tome, smatra Robert Kolobara, leži najveća proturječnost.
“To je politika koja sustavno i na svakom koraku majorizira Hrvate, osim Hrvatima njihovim ustavom stečena prava, ugnjetava Hrvate. A istovremeno pred domaćim biračkim tijelom i pred međunarodnom postavom oni okreću pilu naopako i akte hrvatskog dobročinstva, suradnje i pomoći pretvaraju u akte nasilja. Dok svoju majorizaciju i svoje ugnjetavanje predstavljaju kao borbu za državu, to jest borba, ali borba za jednonacionalnu i jednovjersku državu”, rekao je.
Minimalne i maksimalne kvote pod povećalom
U pojedinim sredinama u kojima su Bošnjaci manjina, bošnjačke stranke zagovaraju proporcionalno zapošljavanje prema nacionalnoj pripadnosti, dok su, tvrde sugovornici, ondje gdje čine većinu protiv takvog modela.
Posebnu pozornost izazivaju pravila o minimalnim i maksimalnim kvotama u Gradskom vijeću Mostara. Minimalna kvota za svaki konstitutivni narod iznosi četiri vijećnika od ukupno 35, dok je primjerice u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH minimalna kvota četiri zastupnika od ukupno 98.
Prema riječima Slavena Željka, upravo maksimalne kvote dovode do ograničenja izborne volje građana.
“Ograničavaju one koji imaju pravu političku odnosno podršku birača na lokalnim izborima da osiguraju proporcionalan broj mandata njihovim glasovima pa smo tako ograničili broj Hrvata na 15, Bošnjaka na 15 i broj Srba 15. U ovom trenutku broj Hrvata je popunjen na 15, broj Bošnjaka nije i Klub Srba nije jer broj svega par vijećnika u Gradskom vijeću. Dakle, nije da su Bošnjaci oštećeni, nego su Hrvati oštećeni u Gradu Mostaru, izbornim pravilima i Statutom te maksimalnim minimalnim kvotama nažalost ostale u ovoj proceduri”, dodaje Željko.
Usporedbe s drugim sredinama u Federaciji
Bevanda smatra kako bi se stanje u Mostaru trebalo promatrati usporedno s drugim sredinama u Federaciji BiH u kojima, kako navodi, nisu provedene ustavne odredbe o proporcionalnoj zastupljenosti.
“Volio bih da netko pogleda broj zaposlenih u Konjicu gdje je nekad prije rata Hrvata i Srba bilo živjelo 50 % ili proporcionalnu zastupljenost u institucijama ili javnim poduzećima recimo Travnika. Pogotovo njega jer je Travnik po Ustavu i Washingtonskim sporazumima te Ustavu Federacije trebao biti uređen na istim načelima kao Grad Mostar. Nažalost, u Bosni i Hercegovini i Federaciji BiH nisu primijenjene ustavne odredbe o proporcionalnosti zapošljavanja što je bila ustavna obveza”, smatra Bevanda.
Tri mehanizma zaštite u Mostaru
Sugovornici zaključuju kako bez dosljedne primjene jednakih načela u cijeloj Bosni i Hercegovini nije moguće očekivati trajno političko povjerenje i suživot.
Navode kako bošnjačka politika hrvatsku često optužuje za aparthejd u sredinama u kojima su Bošnjaci manjina, dok primjer Statuta Mostara i izbornih pravila za taj grad, prema njihovim tvrdnjama, pokazuje da Bošnjaci raspolažu s tri mehanizma zaštite – minimalnim i maksimalnim kvotama, mogućnošću pokretanja vitalnog nacionalnog interesa te dvotrećinskim odlučivanjem o svim ključnim odlukama u Gradu Mostaru.
Istodobno, tvrde kako Hrvati u pojedinim drugim sredinama, poput Travnika, nemaju usporedive mehanizme zaštite svojih kolektivnih prava.
Vrisak.info
