Kratka kronologija sloma jednog političkog projekta, od lansiranja teza o „većini i manjini“, preko obećanja političke eliminacije „manjine“, do sukoba sa Zapadom, potpune klerikalizacije, gubitka svakog kontakta sa zdravim razumom – i poraza na gotovo svim frontovima.
Piše: Franjo Šarčević, Prometej.ba
Godine 2017. dogodio se jedan od prelomnih trenutaka u suvremenoj političkoj povijesti Bosne i Hercegovine. Na početku on nije bio ni puno primijećen niti je bila prepoznata njegova važnost, no oni koji se bave razmišljanjem o procesima, strukturama i dalekosežnijim posljedicama – a takvih je, doduše, malo – vidjeli su kakve će sve posljedice takav presedan proizvesti. Naime, iz jedne stranke skromnog broja glasova, koja se zove Građanski savez, lansirana je parola o „većini i manjini“ u Federaciji Bosne i Hercegovine, u nedvosmislenom nacionalnom značenju tih pojmova: većina su Bošnjaci, manjina su Hrvati, i ono što treba jest osigurati vlast „matematičke i demografske“ većine. Drugim riječima: Hrvate iz statusa ravnopravnog konstitutivnog naroda učinili nacionalnom manjinom u entitetu kojim vlada nacionalna većina.
Takva logika u suprotnosti je sa samim „osnivačkim aktima“ Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH-om, referendumom o nezavisnosti, Dejtonskim sporazumom), koji počivaju na ideji da jedan od bosanskohercegovačkih naroda ne može imati manja ili veća politička prava od drugoga jer svakome od njih Bosna i Hercegovina podjednako pripada u cijelosti. Posljedice takvog obrata bile su očekivane.
Najprije su Bakir Izetbegović i SDA u proljeće 2018. usvojili politiku „većine i manjine“ i obznanili kako oni neće dozvoliti da „manjina vlada nad većinom“, što – kada se dešifrira i očisti od hinjskog prenemaganja i glumljenja „ugroženosti većine“ – znači da oni neće dozvoliti da nacionalna većina ne vlada nad nacionalnom manjinom. Sljedeće godine već je govorio o „razbijanju okova“ u koje je „okovan četiri puta brojniji narod“, opisavši time ukratko svoju etno-nacionalnu viziju „građanske države“. Drugim riječima, krenulo se otvoreno u projekt izgradnje nacionalne države, u kojoj će nacionalno malobrojniji izgubiti status ravnopravnosti te će, kao manjina, imati onoliko prava i mjesta koliko im većina podari.
Stvari su se otada razvijale brzo i agresivno. Izetbegovićev saveznik Željko Komšić (DF) lansirao je tezu o konstitutivnosti kao sovjetskoj izmišljotini i obznanio kako je njegov cilj ukidanje tog koncepta i izgradnja „građanske države“ po principu „jedan čovjek – jedan glas“, što je savršeno korespondiralo s bošnjačkim nacionalnim ciljevima (barem onoliko koliko ih predstavlja ili artikulira SDA). Istovremeno sa zalaganjem za „građansku državu“, Komšić i njegovi savjetnici, parlamentarci i suborci iz medijskog sektora vršili su agresivnu kampanju blaćenja i diskvalificiranja svega i svakoga (Hrvata pogotovo) tko tom projektu nije servilan, uz neizostavno lijepljenje mrzilačkih i šovinističkih etiketa. Malo po malo, iz tog ideologema „građanske države“ ispisalo se sve što je vrijedilo, odstranjeno je sve što pod „građanskim konceptom“ ne podrazumijeva ideju nacionalne dominacije većine koja eliminira manjinu, pa su na kraju iza njega ostali samo notorni nacionalisti, usto vrlo primitivni u nastupu i nekonzistentni čak i unutar vlastitog proklamiranog aksiomatskog sistema. Na kraju puta, između Komšića i Izetbegovića, kao i DF-a i SDA, je izbrisana svaka razlika: izjednačili su se i u ciljevima i u metodama.
Od 2020. do početka 2022. godine stvari su s aspekta SDA-DF nacionalnih ciljeva izgledale vrlo obećavajuće, a iz dana u dan se ponavljalo kako „naša stvar odlično stoji“. Pregovori o izmjenama izbornog zakona i ustavnim promjenama planski su sabotirani kako bi se ostalo u postojećim zakonskim i ustavnim okvirima, koji bi „matematičkoj i demografskoj većini“ omogućili ne samo da ponovno izabere dva od tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, nego i da – kako je to bahato i samouvjereno zaprijetio Bakir Izetbegović – slučaj Komšić „spuste i na niže razine“. Drugim riječima, da izaberu i 6 „komšića“ u Klub Hrvata Doma naroda čime bi započeli političku eliminaciju tog naroda. Sve to su, naravno, nazivali „građanskom državom“, jer tako ljepše zvuči. Time su, dodatno, homogenizirali Hrvate oko HDZ-a i omogućili toj hrvatskoj nacionalističkoj stranci i klijentelističkoj hobotnici gotovo plebiscitarnu podršku bh. Hrvata.
Svo to vrijeme, Osman Mehmedagić Osmica, kućni obavještajac porodice Izetbegović na čelu obavještajne agencije, vodio je grupu od nekoliko stotina ljudi – među kojima je i grupa „novinara“ – čiji je zadatak bio praćenje, špijuniranje, ucjenjivanje, zastrašivanje i orkestrirano napadanje na nacionalnoj, obiteljskoj ili kakvoj god treba osnovi – svih onih koji su tome projektu stajali na putu.
Međutim, od 2. oktobra 2022. sve to se počelo rušiti kao kula od karata: najprije je Izetbegović poražen u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva (Komšić je, na krilima vlastitog nikad agresivnijeg bošnjačkog nacionalizma, očekivano izborio – ispostavit će se pirovu – pobjedu u utrci za drugog člana Predsjedništva, što je tom pajacu u konačnici glavni cilj); onda je intervencijom Visokog predstavnika (a koji je, jasno je, samo istureni pojedinac Međunarodne zajednice kojom dominiraju Sjedinjenje Američke Države) onemogućeno „spuštanje Komšića na niže razine“; zatim je formirana vlast na državnom nivou bez SDA-DF-a; onda je smijenjen i Osmica, Fadil Novalić je prvostepeno osuđen na četiri godine zatvora, a usred svega: Sebija Izetbegović ostajala je i bez svojih titula i diploma (ako je moguće ostajati bez nečega što nemaš). I onda, na koncu, 28. aprila 2023. formirana je Vlada Federacije bez SDA-DF-a.
Pred onima koji žele afirmirati građanstvo kao vrijednost, a to je zaista vrijednost koju treba afirmirati, preostaje težak zadatak čišćenja tog pojma od svega čime su ga izetbegovićevizam i komšićizam zagadili
U cijelom tom procesu, SDA-DF se isticao agresivnom antizapadnom histerijom, udarali su svim raspoloživim sredstvima (dakle, izjavama, saopćenjima, tvitovima i komičnim „ucjenama“) na SAD, Europu, Zapad, optužujući ih za koještarije, napose za mržnju prema muslimanima, uz vrlo jasno svrstavanje uz Erdoganov režim i druge režime s kojima Zapad nije baš u najboljim odnosima. To je u konačnici samo jačalo odlučnost, u prvom redu SAD-a, da SDA-DF maknu iz vlasti, ako već ne mogu sasvim s političke scene.
Na vrhuncu delirijuma, SDA-DF političari dosjetili su se pojma „križari“, koji u cijelome svijetu pored njih upotrebljavaju valjda još samo Erdogan i Hamas, otkrivši do kraja svoje lice ne samo nacionalista već i vjerskih fanatika koji razmišljaju u kategorijama vjerskih sukoba iz 12. stoljeća i koji ne bi prezali od toga da iskoriste i vjersku mržnju za ostvarenje ciljeva, ma što god bila cijena.
Zapaljiva retorika s terminima iz političke religije, u kojoj sve pršti od „muslimana“, „kršćana“, „križara“, „gazija“ i tako dalje, ostala je tako posljednji bastion obrane „građanske države“. A skupina od nekoliko stotina pristalica SDA-DF-a koja se 28. aprila okupila pred Parlamentom Federacije, držeći veliki transparent s natpisom „GRAĐANSKA“ dok horski uzvikuje „Allahu ekber“, sjajna je i fenomenalna ilustracija jedne politike koja je samu sebe, bolje nego itko drugi, u potpunosti razobličila.
Pred onima koji žele afirmirati građanstvo kao vrijednost, a to je zaista vrijednost koju treba afirmirati, preostaje težak zadatak čišćenja tog pojma od svega čime su ga izetbegovićevizam i komšićizam zagadili i – ogadili svakome pristojnome čovjeku.
Pred novom vlasti je težak zadatak relaksiranja međunacionalnih odnosa i smanjenja nacionalističkog ludila, izgradnje institucija, infrastrukture, te u konačnici – izgradnje stabilne i funkcionalne društvene zajednice. Hoće li ona taj zadatak uspjeti obaviti, u ovome trenutku ne možemo znati. Sudeći po nekim strankama i kadrovima koji će činiti novu vladu, ne možemo biti pretjerano optimistični. Teško se oteti dojmu da broj glasova koji određene stranke osvajaju uvelike premašuje njihove kadrovske potencijale. Međutim, dobro je da su sklonjeni oni za koje pouzdano znamo da takav zadatak ne bi uspjeli obaviti – jer im, naprosto, to nikada i nije bio cilj.
Vrisak.info
