Otkako su objavljeni rezultati popisa pučanstva u BiH te je utvrđen novi raspored snaga po kojima u “dioničnom društvu” Bošnjaci čine nešto iznad 50 posto pučanstva, Hrvati imaju 15,4 a Srbi 30,8 posto, došlo je do dodatnog zaoštravanja odnosa među trima narodima, a ponajprije se to odrazilo na Bošnjake i Hrvate, piše Večernji list BiH.
Nedugo nakon toga SDA je preuzeo ideju s bošnjačke ljevice da se Hrvatima na izborima 2018. godine nametne Željko Komšić, a umalo je uspio i nastavak te priče iz Zenice kada su sve bošnjačke stranke, od SDA do SDP-a, SBB-a, DF-a…, imale svoje pričuvne Hrvate u pokušaju da ostvare šest mandata u Domu naroda FBiH te slučaj “Komšić” “spuste” na niže razine vlasti.
To se nije dogodilo samo zbog toga što je Središnje izborno povjerenstvo (SIP) na djelomično ispravan način protumačilo sadržaj presude Ustavnoga suda BiH u predmetu “Ljubić”, ali i odredbe Ustava Federacije BiH.
Hrvatska je politika u tom slučaju prijetnje od dominacije zaštitu pronašla u političkome savezništvu sa SNSD-om Milorada Dodika.
Svjesni da zbog toga ne mogu provoditi hegemonistički koncept, iz Sarajeva se zaprijetilo novim “komšićima” na nižim razinama. No, takva politika pokušaja ostvarenja prevlasti kroz bližu, ali i nešto dalju povijest na području Balkana, a posebno opominjuće to svjedoči primjer bivše Jugoslavije, uvijek je rezultirala konfliktima te, nažalost, i ratom.
S vremenske distance na to vrijeme, u biti, u BiH se ništa nije pomaklo naprijed u međusobnom približavanju tih politika koje su zadržale ratne ciljeve. Nastavkom ratova iz 90-ih godina najviše štete, ali i rizika preuzimaju upravo bošnjačka i hrvatska strana.
Kako zbog unutarnjih odnosa, ali i međunarodnoga okvira države, te njezinih aspiracija prema savezima EU-a i NATO-u. Od tih triju elemenata, Bošnjaci i Hrvati, makar javno jedino razlikuju se glede unutarnjeg uređenja, odnosa nacionalnog i građanskog.
Zahvaljujući glasovima iz ovih dvaju naroda, preglasani su Srbi te je BiH nakon referenduma, koji je priznao SAD i zemlje Europske zajednice, postala neovisna država 1992. godine. To je bio neposredan povod za izbijanje rata u proljeće te godine. Rat ovih dvaju naroda dogodio se kao rezultat različitih pogleda na unutarnje uređenje zemlje, a, u biti, taj sukob i danas tinja upravo na tim temeljima.
Teorijski i tehnički kada bi se politički, ali i stvarno eliminirao jedan od dvaju naroda koja su donijela njezinu neovisnost, onda bi se radilo na miniranju njezinih temelja.
Ponajprije stoga jer bi BiH od svog jednoga “prirodnog protivnika”, koji je bio protiv izlaska iz Jugoslavije i neovisnosti zemlje, dobila dva protivnika. To bi, s obzirom na složenu strukturu zemlje, stvorilo trajno stanje kaosa. A to bi onda potkopalo posve mogućnosti za postizanje dogovora o reformama potrebnim za približavanje zemlje k EU i NATO savezu te zemlju zecementiralo u status nerješivog problema na koje ni EU ili NATO ne bi trošili vrijeme osim tek održavanja stanja bez rata. Ali i bez pravoga mira. Velika je odgovornost vodećih političara Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića da, kao i njihovi prethodnici, ne naprave nove povijesne pogreške.
Vrisak.info
