Hrvatska se oprašta od velikog Olivera Dragojevića. U splitskom HNK održava se komemoracija, a brojni građani upisuju se u knjigu žalosti. Komemoraciji prisustvuju brojni članovi obitelji, prijatelji i suradnici Olivera Dragojevića, a u Splitu su i državni, županijski i gradski dužnosnici.
Jedan od najdirljivijih govora na komemoraciji održao je Jakša Fiamengo, dugogodišnji Oliverov prijatelj i autor brojnih njegovih pjesama.
– U ovome gradu koji je jednako tvoj kao i Vela Luka, napjevao si se dosta. Ti si bio jedini i jedinstven i takav ćeš i ostati. Nema toga tko te može nadmašiti. Bio si čovjek duhovit i pun duha. Takav ćeš ostati u našem pamćenju, takav ćeš ostati zauvijek. Neka ti je laka zemlja u kojoj ćeš počivati, neka ti je lak ovaj put kojim si krenuo. Pozdravljam te Olivere dragi – poručio je Fiamengo.
– Od nedjelje svi smo mi pomalo gubitnici. Taj dan smo svi izgubili onoga koji nam je život činio boljim i smislenijim, a to je moć onih najvećih. Oliver je bio interpret koji je brisao glazbene podjele. Bez obzira kojim ste se stilom bavili, znali ste da iznad vas uvijek postoji netko tko to radi malo bolje. Sjećam se kad smo devedesetih radili pjesmu Moja domovina. Jedna stvar je odmah bila brzo usuglašena, pjesmu će otvoriti i zatvoriti onaj najveći, onaj koji nas može sve ujediniti. Ostaje nam da budemo sretni i ponosni što smo bili njegovi suvremenici – poručio je u svom govoru Nikša Bratoš.
– Dragi moj kapetane, prijatelju moj, sad zapivaj i zasviraj gore s našim Remijem, s našim Zdenkom. Hvala ti prijatelju na vrimenu koje si provodio s nama i svojim postojanjem dokazao besmrtnost i vječni život – kazao je Tomislav Mrduljaš.
– Dragi prijatelji ima jedna slika od prije dvi godine. Zima, Oliverova kuća. Prva vrata i prvi susid je – ribarnica. S druge strane jedna konoba, zove se Ribar. I ništa prirodnije nego to di mu je misto. I gledan ga kako se veže, zima strašna, škura bura. Veže se i on i sinovi, ukočen i smrznut s onom svojom kapom, i nosi kesu s ribom šta su uvatili. To je ta slika koju san želio podilit s vama jer na toj slici je sve. Njegovo misto, njegova kuća, njegova familija, njegovo more. Tu je i muzika. Tu su i Galeb i ja, i Stine i Nokturno. Tu je i Moj lipi anđele, u kući šta kuva obid i zove me da ostanen. To je Oliver, priko mula ide smrznut.
– Kad je Oliveru pozlilo prije 10 godina. Kad je upa u more pa je, eto dobro završilo. Onda su ga napali u avionu posli: Oli, pazi se, šta ćemo mi bez tebe. Jedan čovik tada mu je reka: Oli, čuvaj se, jer ako nam odeš ti i užga se Marjan, onda smo propali! Meni je ova vijest bila ka da se užga Marjan. Jednom je reka da je on na svom brodu i kapetan i sluga. Mislio je tada na svoj brod Marko, ali svi mi znamo da je tako bilo i u životu. Ja bi želio reć svom kapetanu da je sve kako triba i da je svo ovo more samo za te – poručio je jedva suzdržavajući suze Gibonni.
Dugim, desetominutnim pljeskom kakav vjerojatno nikad nije odzvanjao kazalištem, završena je komemoracija za Olivera Dragojevića, a prisutni su legendu ispratili kako i priliči, spontanim pjevanjem njegovog hita Vjeruj u ljubav.
Slobodna Dalamcija
