Konačno su Hrvati brojni u objema svojim domovinama. Barem na jedan dan. Sutra će ih biti više nego na posljednjim popisima pučanstva. I u RH i u BiH, piše Jozo Pavković za Večernji list.
Iseljeni Hrvati iz cijelog svijeta došli su za Veliku Gospu u svoj rodni kraj. Dugovječna je tradicija u Hrvata štovanja Blažene Djevice Marije. U Hrvatskoj posvećena su joj čak 1162 vjerska objekta te deset katedrala. Jednako je poštuju i katolici u Bosni i Hercegovini. Zato su je proglasili “kraljicom Hrvata”. Gotovo je zavjet svakog Hrvata moliti joj se sutra na rodnoj grudi. Iseljenici se za Gospu vraćaju korijenima, djetinjstvu, praznim domovima. Uoči blagdana oživjela su već utihnula naselja po Slavoniji, Dalmaciji, Zagorju, Bosni, Hercegovini… Nakon Velike Gospe mnoga će opet biti pusta.
Današnja dijaspora koja posjećuje svoj rodni kraj za Veliku Gospu razlikuje se od one prijeratne, koja je dolazila ponajviše za Božić. Nekada su to bili uglavnom muškarci srednjih godina, a sada su to cijele obitelji. I još je puno razlika. No jedno je uvijek ostalo isto. Rodbina se veselila njihovim dolascima i tugovala na rastancima, a države su svoju “djecu” motivirale na odlazak. Bivša zato što ih je željela raseliti, a današnja – jer ih ne zna zaustaviti.
Zbog svih tih razloga možda tri, a možda četiri, milijuna Hrvata živi izvan RH i BiH. Malo je zemalja koje imaju jednak broj stanovnika i iseljenika. Bez obzira na tu činjenicu, jednom bi trebali prestati kukati nad tom bolnom istinom i promišljati kako nemoć nad iseljavanjem pretvoriti u prednost. Tijekom povijesti pokazalo se kakva je dijaspora snaga. Bez financijske i svake druge njezine pomoći teško bi izborili državu. I sada je najveći investitor i donator. Njezin novac održava mnoge na životu.
Danas se Hrvatska bori za nova radna mjesta, za izgradnju tolerantnog demokratskog društva, za rješavanje sporova sa susjedima, a Hrvati u BiH također za sve to, u funkciji borbe za vlastiti opstanak. Svi bi mnoge probleme lakše riješili kada bi bila snažnija sinergija između Hrvata koji žive u dvjema domovinama i svih njih s iseljeništvom. Nikako da se uspostavi prava komunikacija. Nisu dovoljni modeli poput povremenih susreta na slavonskim, dalmatinskim, hercegovačkim ili nekim drugim večerima. Sada je neko drugo doba. Rodbini se više ne šalju novčanice s orlovima niti pisma iz dalekog svijeta. Vrijeme je društvenih mreža. Svi smo online. Živimo u virtualnom svijetu. U njemu je prilika za nacionalno umrežavanje.
Nedavni uspjeh reprezentacije i smrt Olivera Dragojevića pokazali su snagu svehrvatskog zajedništva. Hrvati i u domovini i u svijetu jednako su proživljavali i slavlje i žalost. Takvo zajedništvo treba iskoristiti u osmišljavanju o(p)stanka. Međusobna povezanost preko društvenih mreža prilika je za dogovaranje strateških projekata. Prije svih onih koji će osigurati uvjete za povratak. Život napuštenim domovima mogu vratiti samo radna mjesta, pristojne plaće i uređeno društvo. U protivnom, bit će sve više onih kojima će jedina veza s domovinom biti virtualni svijet i dolazak za Veliku Gospu.
vrisak.info
