“Gospodine generale, dobro došli. Čekali smo vas dugo, ali napokon smo se sreli”. Tim je riječima zapovjednik 5. korpusa Armije BiH Rasim Delić na mostu na rijeci Korani u Tržačkim Raštelama dočekao zapovjednika 1. gardijske brigade, general-bojnika Marijana Marekovića i pružio mu ruku 6. kolovoza 1995., a čije su postrojbe s drugim hrvatskim snagama deblokirale Bihać, piše Večernji list BiH.
Dvadeset i pet godina poslije na odluku o odlikovanju postrojbi HVO-a i Specijalne policije MUP-a Hrvatske Republike Herceg Bosne, koji su također sudjelovali u tim operacijama, poruka hrvatskome državnome vrhu, prije svih predsjedniku Zoranu Milanoviću, iz vodeće bošnjačke stranke SDA jest kako je “upao u pogrešku svojih prethodnika iz HDZ-a jer pomaže hrvatskom narodu na način da tolerira zločine HVO-a”.
Blokada 1201 dan
Ovaj ratni prizor o savezništvu te današnja nestvarna ratnohuškačka retorika ispunjenja mržnjom potpuno odudaraju. To se iz Sarajeva čini čak i po cijenu da se prekriži sve što je povezivalo dva naroda, makar u ovim oslobodilačkim operacijama.
Nedugo nakon deblokade Dudaković je bio još eksplicitniji: “Bez Hrvatske vojske još bismo čekali slobodu”.
“Bez Hrvatske deblokada ne bi bila ovako brza. Prijatelji i saveznici pomagali su nam i prije. Hrvatska nam je i jedno i drugo”, istaknuo je Dudaković. Istodobno, u priopćenju SDA iz kolovoza 2020. ni jednoga slova o Oluji, potpori oslobađanju. Dapače, pokušava se izvitoperiti i relativizirati operacije združenih snaga HVO-a i HV-a s modernim objašnjenjem Hamdije Abdića Tigra, inače SDA-ova političara i optuženika za ratni zločin zbog likvidacije generala HVO-a Vlade Šantića, da je 5. korpus čuvao Hrvatsku. Istina je pak da je Bihać bio u blokadi 1201 dan. Srbi su ga držali u obruču gotovo pune tri godine.
Malo je poznato da su u dvama navratima HVO i HV spašavali Bihać. Cijela gotovo jednomjesečna operacija Zima ‘94. na Dinari bila je vezana uz odvraćanje pripremljene srpske akcije za slamanje otpora Mladića koji je nakon Srebrenice planirao i pokolj u Bihaću.
Naime, srpske su snage iz BiH pokrenule snažnu ofenzivu prema Bihaću te čak ušle u predgrađa ovoga grada, u koordinaciji s postrojbama Vojske iz Krajine te Abdićevim autonomašima iz Velike Kladuše. Operacija je bila toliko snažna da je izgledalo da će Bihać pasti svakog trenutka.
Pad Bihaća pitanje je sata, a ne više dana – govorile su povjerljive obavještajne informacije.
Fotografija podsjetnik
Nestajanjem bihaćke enklave Republika Srpska Krajina i RS bili bi čvrsto povezani, otvorila bi se jaka prometna komunikacija Beograd – Banja Luka – Knin, stvorio bi se ogroman kompaktan srpski prostor koji bi dopuštao Srbima veliku operativnu dubinu, vjerojatnost njihova ujedinjenja bila bi vrlo velika. Unatoč svemu, hrvatskim napredovanjima na Dinari i Livanjskom polju Srbi su morali značajan dio snaga prebaciti na to ratište i smanjiti pritisak na Bihać.
Konačno je obranjena ova enklava. Tijekom cijeloga rata u BiH Hrvatska je zračnim mostom intenzivno potpomagala obranu Bihać, dostavom oružja, streljiva i svih drugih potrepština. Konačno, akcijom Oluja prekinuta je trogodišnja blokada grada Bihaća kojemu je prijetila sudbina Srebrenice. Sve to preduhitrila je operacija Oluja koju nikakva mitomanija, politički ciljevi i mržnja ne mogu osporiti. Fotografija s Tržačkih Raštela na to će vječno podsjećati.
Vrisak.info
