Međunarodni Monetarni Fond navodno je spremio ogromnu pomoć za BiH. Govori se o 330 milijuna eura.Priča je, naravno, posve jednostavna. Ako je Covid-19 toliko opasan koliko su mediji navodili, onda je većina nas u BiH već jednom nogom u grobu. A nije, i to znamo. Drugo, pošto je epidemija već najvećim dijelom stigla u naše krajeve, čudno je da se sada neki lideri bore za neke fondove MMF-a, i to u ogromnom iznosu.
Piše: Dr. Dražen Pehar, Hrvatski Medijski Servis
Prvo, malo je moguće da će bilo kakav iznos BiH biti od stvarne pomoći. Ne u zdravstvenom, nego u općem smislu. To posebno vrijedi za Federaciju BiH. Nešto manje za Republiku Srpsku.
Najzanimljiviji dio priče jest taj da kompletna priča oko MMF-pomoći, i onome što ju omogućuje ili onemogućuje, predstavlja najgoru vrstu demagogije. Nitko od lidera u Federaciji stvarno ne brine za dobrobit svojih naroda, i građana. To se vidi iz aviona. Čak i da brinu donekle, toliko je narastao broj nekompetentnih osoba, postavljenih na krive pozicije, zbog korupcije, nepotizma, stranačkog pogodovanja, da se nekakva smislena i djelotvorna epidemiološka obrana uopće ne može organizirati.
Tijela, organi, institucije, kantonalne vlade, općinski odbori, gradonačelnici….ponašaju se kao slonovi u staklarnici. Najbolje je ne čitati o tome što rade. Ja sam pročitao nekoliko reakcija Hrvatske Republikanske Stranke, nekoliko postova na Poskoku, i tekst Lovrićke za Dnevnik.ba o šatorima u Neumu. Nije mi poslije bilo dobro.
Dakle, ne treba o tome niti čitati, a kamoli željeti da tim „dužnosnicima“ MMF da neku veliku količinu financijske pomoći (pod određenim uvjetima, naravno, koji sigurno uključuju ogromnu dobit za međunarodne kompanije, a i ‘reforme’ koje, kako MMF diktira, spadaju pod neo-liberalističke, u ekonomskom smislu, intervencionističke politike nimalo sklone realnome dobru realnih građana BiH).
Tako će čovjek sebi najbolje umanjiti razinu stresa, pa će time i smanjiti vjerojatnost da zakači Covid-19- virus. Iako, čak i ako zakači, bolje mu je vjerojatno da ne traži pomoć od lokalnih domova zdravlja, nego da se prihvati „špeka i saransaka“.
Znamo da SDA, DF i tzv. pro-bošnjačko-bosanska elita, ne radi već desetljećima na stvarnom dobru ove države, kao zajednice naroda. Znamo da njihova realna percepcija Daytonskog sporazuma čini samostalnu implementaciju de facto nemogućom, a svaki dogovor, na bilo kojoj razini, otežava 100 puta. Ne treba nam demagoška priča o pomoći MMF-a da bismo to shvatili. Prije virusa Covid-19, bio je virus ratnohuškačke politike, virus priče o nedjeljivoj BiH, entitetu ‘manjem’ i ‘genocidnom’, ‘četvrtome’ političkom narodu u BiH, bio je državni udar u Federaciji BiH 2011-e kroz Vladu ‘Platforme’. Bio je virus biranja jednog ‘Hrvata’ bošnjačkim glasovima u BiH-Predsjedništvu, tri puta. Bio je virus odbijanja izmjene izbornog zakona, i virus odbijanja transformacije Ustavnog suda u realno državni, domaći sud, a ne međunarodni instrument za nametanje ‘rješenja’ i preglasavanje…
Covid-19 tu je, a postoji velika šansa da prođe zbog prirodnih procesa, UV zračenja prije svega. O virusima koje sam pobrojao – nažalost, oni neće proći. Oni će ostati tu s nama. Da nam truju život sljedećih 10, 20, možda 50, čak i 100 godina. Politički procesi, nažalost, jako su spori. Mnogo sporiji, i manje djelotvorni, od prirodnih. U usporedbi sa virusima koje gaji SDA, virus korone mala je „maca.“
Prema tome, pustimo priče o MMF-ovim interventnim kreditima za spašavanje ljudskih života od ‘strašne pandemije.’ I pustimo priče o politizaciji cijeloga procesa od strane SDA. Osim što je malo vjerojatno da će dotični MMF-fondovi donijeti stvarnu korist bilo kome tko nije uvezan sa stranačkim vrhovima, i kuloarima u kojima se donose odluke pogodne za manji broj rapidno nastalih bogataša i poslijeratnih profitera, ovakav tip pomoći obično samo jamči trajnije dužničko ropstvo za većinsku populaciju u bilo kojoj državi, a pogotovo u BiH, i oba njezina entiteta.
Dakle, sa ili bez virusa u medicinskome smislu, u opasnosti ili spasu, u raju ili paklu – politički virus ostaje.
Međutim, dolazi sigurno vrijeme i recesije. U vremenu recesije ljudi prirodno bivaju skloniji lokaliziranju ekonomije. Gledaš kako ćeš napravit biznis sa nekim bližnjim, sa susjedom, sa rajom iz grada, ili iz „sela do moga sela“. To samo po sebi znači da ćemo gledati više prema svojim sunarodnjacima, u svome entitetu, a ne u tuđem. Dakle, nadajmo se da će jedna od poželjnih posljedica ekonomske recesije uskoro uzeti korijen u tzv. BiH: potvrda etničkih granica, i veća sklonost samostalnome razmišljanju, dogovaranju, i odlučivanju. Neka se svatko brine za svoga. Pa kom virusi, kom fondovi…
Vrisak.info
