Dodik je zaštitio Hrvatsku od tužbe BiH pred Međunarodnim sudom za pravo mora u Hamburgu. Narodna skupština Republike Srpske, dvotrećinskom većinom, potvrdila je njegov veto na jedan u nizu neprijateljskih ataka bošnjačkog dvojca u Predsjedništvu BiH; SDA-ovog Šefika Džaferovića i njihove marionete, političkog janjičara Željka Komšića, prema Hrvatskoj.
Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
Dodik je ovim potezom riskirao da ga oporba u RS proglasi srpskim izdajnikom, čovjekom koji umjesto srpskih štiti tuđe, hrvatske interese, da za rad osobne koristi radi za Hrvate. A kvalifikacija izdajnika, opće je poznato, svakog političara u BiH, pa i njega, može skupo koštati na izborima. Unatoč tome, povukao je potez za koji je procjenio da će mu donijeti više koristi nego štete.
Sretna je okolnost da je istog dana kada su Džaferović i Komšić na dnevni red Predsjedništva BiH postavili pitanje Pelješkog mosta, potpisan ugovor o izgradnji mosta preko Save kod Gradiške kojim autoput od Banjaluke izlazi na koridor 10- autput Beograd- Zagreb.
Hrvatska je već tim potezom motivirala Dodika na ulaganje veta. Druge razloge veta Dodik je sam obrazložio- spriječio je sukob BiH s Hrvatskom i EU, prevenirao mogućnost da velika kineska državna tvrtka izgubi posao vrijedan milijardu maraka. U Hrvatskoj je javnosti Dodik ovim potezom stekao simpatije, a preko Hrvatske (dipolamacije) na Dodika će drugačije gledati i u Europskoj uniji. Odioznost prema njemu u javnosti Hrvatske, koju je stvarala sarajevska propaganda, sada je, vjerojatno okrenuta prema bošnjačkoj politici, dok bi u Bruxellesu Dodik mogao steći imidž pozitivca koji “gradi, a ne ruši mostove”, koji je spriječio opstruiranje povezivanja teritorija Europske unije, u što je EU uložila i značajna vlastita sredstva. Jednim udarcem Dodik je, narodski rečeno, ubio “više muha”.
Što su potezima Džaferovića i Komšića dobili Bošnjaci, koje predstavljaju i u čije ime nastupaju. Jesu li ojačali svoju poziciju i poziciju države BiH za koju se tobož bore. Neprestanim pokušajima “miniranja” Pelješkog mosta, koji se gradi pola kilometra unutar teritorijalnih voda Hrvatske, ispod kojeg će moći prolaziti i najveći brodovi do neumskog akvatorija( mada za tim neće biti potrebe, jer Neum niti je niti može biti luka, što će ostati njihov neostvareni san) i prijetnjama tužbom- proizveli su jedino osjećaj neprijateljskog djelovanja prema zapadnom susjedu. Onom od kojeg ovisi europski put BiH. Jesu li time pomogli BiH ili joj učinili još jednu medvjeđu uslugu? Odgovor je više nego jasan. Narodna izreka kaže ” ne možete drugom činiti zlo- a dobru se nadati”.
Što bi iz svega kao pouku trebali izvući Hrvatska i Hrvati u BiH? Shvatiti da je preriskanto dovest se u poziciju da njihovi interesi ovise o političkoj volji ili interesima drugih- u ovom slučaju Republike Srpske i tamošnje vladajuće garniture. Unatoč političkom savezništvu i prijateljstvu Čovića i Dodika, na koje će se u Hrvatskoj sada sigurno je drugačije gledati, da su okolnosti bile drugačije i da Dodik nije procjenio da je u njegovom i interesu RS ulaganje veta na odluku bošnjačkog dvojca, o Pelješkom mostu, Hrvatska bi se, sasvim sigurno, suočila s dugotrajnim sudskim procesom i neizvjesnim ishodom tog procesa pred Međunarodnim sudom. A takvo što sigurno ne želi ni jedna država. Vladajuće strukture u Hrvatskoj, ako toga do sada nisu bile dovoljno svjesne, sada bi trebali postati kristalno jasno kako izbor Željka Komšića bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ili nekog novog komšića u budućnosti, ne ugrožava ugrožava samo Hrvate u BiH, već vitalno ugrožava i Republiku Hrvatsku. I da to nije nikakva floskula.
Stoga bi Hrvatska i političko vodstvo Hrvata u BiH trebalo žurno i prioritetno napraviti strategiju sinergijskom djelovanja, kako bi se korištenje poluga vlasti u BiH i lobiranjem u Bruxellesu u Washingtonu, čim prije, ishodile izmjene Izbornog zakona, kojima bi Hrvatima, sukladno daytonskom Ustavu i presudi Ustavnog suda BiH, bio vraćen uzurpirani suverenitet u Predsjedništvu BiH i potpuno predstavljanje njihove političke volje u domovima naroda. Tajimng za to je idealan. Jer, vladajuća bošnjačka politika, to su i najavili njihovi eksponenti, ne namjerava stati sa svojim destruktivnim namjerama.
Na ekonomskom planu, pak, Hrvatska i hrvatski politički lideri u BiH moraju odmah, kad već nisu to napravili kad je trebalo, osmisliti provodiv i tržišno održiv model poslovanja ugašenog mostarskog giganta. Njegov financijski sunovrat mogao bi za sobom povući i drugo veliko javno poduzeće EP HZ HB, kojemu Aluminij duguje blizu 300 milijuna KM. Od opstanka te dvije velike tvrtke izravno ovisi egzistencija četiri tisuće hrvatskih obitelji, a neizravno još puno toga. Takvo što mora se spriječiti, jer bi za posljedicu dovelo do vala iseljavanja najmalobrojnijeg naroda, te uništenja vjerodostojnosti hrvatske politike u BiH. A to bi za posljedicu imalo definitivni nestanak Hrvata kao političkog faktora u BiH. Unatoč, povremenim blagoglagoljivim istupima vladajućih bošnjačkih struktura prema Hrvatima u BiH, ne treba imati iluzije, upravo to je cilj onih koji žele napakostiti Hrvatskoj.
Vrisak.info
