U samo jedno danu, Anica Jurić iz sela Kovači u općini Kakanj ostala je bez trojice sinova i supruga. Na kućnom pragu svu četvoricu ubili su pripadnici Armije R BiH, sinove Stjepana (25), Ljubomira (21) i Dragana (20) te supruga Juru koji je imao 52 godine kad je ubijen.
„U tom sam trenutku samo zavapila, pa zar morate pobiti sve muškarce. Dok sam gledala kako mi umiru sinovi i suprug vrištala sam od tuge i bola. Ništa drugo nisam ni mogla“, prisjeća se Anica, u razgovoru za portal Artinfo.ba, najtežeg dana u svome životu.
S Anicom su tada bile i njezine nevjeste Antonija i Zrinka, supruge sinova Stjepana i Ljubomira. Najmlađi Dragan kaže nam nije bio oženjen. „Antonija je u naručju držala Lidiju kojoj su tada bile dvije i pol godine, a Zrinka Ivu koji je imao samo pet mjeseci“, prisjeća se danas 74-godišnja Anica koja živi na relaciji Čapljina- Busovača. Za Busovaču odakle je rodom, veže je rodbina, a u Čapljini se skrasila kako bi bila bliže unuci Lidiji i praunuku Stjepanu koji je ime dobio po njezinu sinu, svome djedu Stjepanu. Malenom Stjepanu su dvije i pol godine, iste je dobi u koje je bila i njegova majka Lidija, Aničina unuka, kad su joj ubili oca.
„Stjepan je moja najveća radost, kad dotrči i zovne me bakom te pita jesam mu kupila autić. Pored Stjepana imam i praunuku Neu, kćer unuka Ive. Kad mi onu dođu, to je za mene najveća radost. “, ispričala je Anica Jurić.
Uz ogromnu radost koju joj donose unuci i praunuci, Anica ne krije ni razočarenje odnosom prema njezinoj obitelji, od pravosuđa koje nikad nije pokrenulo postupak zbog ubojstva njezinih trojice sinova i supruga, do hrvatskih dužnosnika koji su zaboravili i nju i njezinu obitelj te nisu pomogli njezinoj unučadi u pronalasku posla.
„Tek su prošle godine kod mene bili istražitelji SIPA-e. Obojica Muslimani. Zar nije mogao biti jedan Hrvat. Imam i obećanja da će se javiti još istražitelja ali su ona i dalje neispunjena. Ja sam voljna svjedočiti jer me boli što 28 godina poslije nitko nije odgovarao za ubojstva moje djece i supruga, ali zar nema načina da se nakon toliko godina nešto pokrene“, s ogromnim razočarenjem u pravosuđe ispričala je Anica Jurić za spomenuti portal iz Središnje Bosne.
Razočarana je kaže i u odnos hrvatskih dužnosnika prema njoj i njezinoj obitelji.
„Nitko od njih me se ne sjeti, barem da ponekad nazovu i pitaju kako sam, treba li mi što. Meni ništa ne treba, ali mojim unučadima je trebala i treba pomoć oko posla. Ivo je nije dobio i otišao je u Njemačku, Lidija je završila fakultet u Mostaru i trebat će negdje odraditi pripravnički. Hoće li kao dijete poginulog branitelja barem ona imati pomoć? Sumnjam!“, kaže vidno razočarana Anica Jurić.
„Za mene je svaka majka koja je izgubila dijete ista, istu bol i patnju proživljava. Ja kao majka kojoj su pobili svu djecu suosjećam i s majkama Srebrenice i sa svakom drugom majkom. Ali njih njihovi političari obilaze, brinu o njima, mene nitko. Zar su hrvatske majke manje vrijedne?“, pita se Anica Jurić, majka kojoj je Armija R BiH ratne 1993. godine u Kaknju ubila trojicu sinova i supruga. Priliku da ih dostojno pokopa dobila je tek nekoliko godina poslije, nakon ekshumacije u blizini groblja na kojemu su danas pokopani. Neka od tijela ekshumirana tom prilikom bila su bačena u septičku jamu u blizini groblja.
Anica Jurić dva dana uoči 28. godišnjice ovog stravičnog zločina ali i progona 14 tisuća kakanjskih Hrvata, nije upoznata s protokolom obilježavanja godišnjice ni da li ga uopće ima.
„Da budem iskrena, mene taj protokol više i ne zanima. Ja ću 13. lipnja kao što to činim kad god imam priliku, otići u Kakanju na groblje Grmače i upaliti svijeće svojim sinovima i suprugu. Pomolit ću se za njih jer vjera u Boga mi je pomogla sve ove godine nositi križ gubitka djece i supruga u samo jednom jedinom danu“, kazala je Anica Jurić za Artinfo.ba čija teška životna priča najbolje ilustrira odnos prema hrvatskim žrtvama Domovinskog rata u BiH koje sve ove godine vape za pravdom, istinom ali i toliko potrebnim poštovanjem.
Vrisak.info
