Na današnji dan prije 32 godine dogodio se pokolj u Buhinim Kućama kod Viteza, kada su pripadnici Armije BiH ubili 27 Hrvata, među kojima je bilo osmero djece.
Ratni zločin počinili su pripadnici 7. muslimanske brigade, odreda El-mudžahid i specijalci MUP-a RBiH.
Tragedija obitelji Vidović
O masakru u Buhinim Kućama najtužnije govori tragedija obitelji Vidović.
Ankica Vidović izgubila je sina i supruga, a kćer Marijanu su ranili.
Pored njenog supruga, Armija BiH ubila je i njegovog brata, Mirka Vidovića, te Mirkovog sina, Dražena Vidovića.
Iskaz Antuna Grbavca, preživjelog iz Buhinih Kuća
“Ankica Grbavac ubijena je rafalnom paljbom iz automatske puške, njenog sina Danijela (16.2.1992.), koji nije dočekao drugi rođendan, ubili su u očevom naručju.
Iza te kuće moja supruga je pokošena rafalom, a ja sam pogođen u lijevu nadlakticu, na kojoj mi je dijete bilo naslonjeno. Ubili su mi dijete u naručju. Bezglavo sam trčao po dvorištu, pobješnjeli muslimanski vojnici trčali su u smjeru dječjeg plača. ‘Poklati!’, ‘Spaliti sve!’, ‘Allahu ekber!’, čuo sam povike bijesnih vojnika. Čuo sam i bolno ‘deranje’ jednog čovjeka kojeg su muslimanski vojnici uhvatili.
U dvorištu jedne kuće vidio sam ubijenu A.V. (ležala je na lijevom boku). Vidio sam još tri ubijene žene. Lica su im bila okrenuta prema zemlji tako da ne znam o kojim osobama se radi. Svog sina Danijela, rođenog 1992. godine, nosio sam do ambulante u Vitez, a dalje je transportiran u Novu Bilu. Isti dan, od teško zadobivenih rana, je umro. Ostao sam bez supruge i svog jedinog djeteta…”
Ostale žrtve
Dragica Petrović ostavljena je u selu da bi je nakon dva dana ubili.
Tijelo ubijenog Marka Buhića prerezano je motornom pilom – civilna zaštita je prvo pronašla gornji dio trupa, a tek nakon 20 dana noge i donji dio trbuha.
Stjepan Ramljak zaklan je nožem, a Nikola Janković ubijen sjekirom.
U napadu na Buhine Kuće ranjeno je 35 Hrvata, od kojih je bilo osam civila. 17 civila je nestalo, a 13 žena odvedeno je i zarobljeno u logoru Armije BiH u susjednom Sivrinom selu.
Na gradsko područje Viteza tog dana ispaljeno je više od 100 granata od 5:30 sati do podneva.
Masakr zarobljenih vojnika HVO-a
U ranu zoru 9. siječnja 1994. pripadnici Armije BiH masakrirali su i devet zarobljenih vojnika HVO-a, pripadnika PPN-a “Munje Središnje Bosne” Travničke brigade HVO-a.
Tijela su pronađena svezana žicom oko vrata i nogu, s rukama na leđima. Najmlađi vojnik imao je 19, a najstariji 27 godina.
Imena ubijenih pripadnika Munja:
- Mladen Grgić (1973.)
- Ivica Lovrenović (1967.)
- Smiljan Papić (1969.)
- Mario Buligović (1972.)
- Goran Kafadar (1972.)
- Anto Božić (1972.)
- Ivan Kreševljak (1975.)
- Toni Jazvić (1975.)
- Mario Barešić (1974.)
Daljnji sukobi i oslobađanje Buhinih Kuća
U borbama za oslobađanje Buhinih Kuća 21. siječnja 1994. poginulo je još devet pripadnika HVO-a. Paralelno s oslobađanjem Buhinih Kuća, HVO je oslobodio i Zavrtaljku (kvotu Kiseljak prema Fojnici).
U razdoblju od prosinca 1993. do siječnja 1994. u Lašvanskoj i Lepeničkoj dolini ubijena je 141 osoba hrvatske nacionalnosti.
Napad na Buhine Kuće značio je sužavanje Lašvanskog džepa, odnosno prekid komunikacije Viteza i Busovače. Presjekom komunikacije tog 9. siječnja 1994. Središnja Bosna je do vraćanja Buhinih Kuća pod kontrolu HVO-a podijeljena u enklave:
- Lašvanska dolina (Vitez i Novi Travnik)
- Busovača
- Lepenica
- Žepče
Hrvatska javnost u Središnjoj Bosni smatra kako odgovornost za ove zločine snose Džemal Merdan, zapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH i Dragan Vikić, zapovjednik jedne od specijalnih postrojbi MUP-a RBiH.
Iako su Buhine Kuće bile u nadležnosti 3. korpusa Armije BiH, u postupcima pred Haaškim tribunalom protiv Envera Hadžihasanovića, Amira Kubure i Mehmeda Alagića za ovaj zločin nisu ni optuženi, niti presuđeni.
Vrisak.info
